Jedna pogrešna i nezakonita presuda je pravosudna tragedija, stotine takvih presuda su samo statistika

Jedna pogrešna i nezakonita presuda je pravosudna tragedija, stotine takvih presuda su samo statistika – da parafraziram jednog povijesnog zlotvora. Kada ih nemamo u primjerenom roku tada imamo bezakonje.

Jedino nas još pravosudni dužnosnici pokušavaju uvjeriti u suprotno, koristeći upravo te iste statistike i komentirajući da smo mi, obični smrtnici, neupućeni u suštinu pravosuđa i da, ustvari, ne razumijemo sadržaj i suštinu već se bavimo pojedinim pojavnim oblicima i “zloupotebljavamo pojedinačne slučajeve“ koji, po njihovom stanovištu, ne prikazuju pravo stanje stvari i da smo u stvari zlonamjerni i needucirani, a komentirmo nešto u što se ne razumijemo.

Eh, pa ja ću se držati onoga u što se razumijem, a tih pojedinačnih slučajeva vidio sam u karijeri tridesetak tisuća. Kada pak govore o tim svojim statističkim podacima o čemu govore znaju samo oni koji govore. Meni prvom nije jasno radi li se tu o kaznenim predmetima, ili je riječ o civilu, parnicama, jesu li u te statistike ubrojeni prekršaji i koja je uopće definicija riješenog predmeta. Da bismo mogli o nečemu razgovarati valjalo bi ipak poznavati nekakvu analitiku, a ja do te analitike nikako da dođem, jer je jednostavno ne objavljuju.

Smatram, primjerice, da je riješen predmet u civilu pravomoćna odluka koja je ovršna, zaključno s provedenom ovrhom. Naime, tek tada je tužitelj realizirao ono zbog čega je pokrenuo parnicu, ili se tuženik pravomoćno oslobodio neke neosnovane tužbe. Jasno, ovdje postoje i daljnje analitike, radi li se o obveznopravnom zahtjevu ili stvarnopravnom, ili deklaratornoj tužbi, ali to su sad zbilja detalji.

No pitanje je računaju li gospoda koja znaju kao riješen predmet već prvostupanjsku presudu pa kažu da je riješeno iako još slijedi žalba pa nije stvarno ništa riješeno?  I što s predmetima u kojima se postupak ponavlja, dobiju li svaki put drugi broj i vode se kao riješeni predmeti, a zapravo se vuku desetljećima?

Treba uzeti u obzir da u tu statistiku spadaju i vrlo komplicirani predmeti, kao što je utuženje televizijske pretplate, pa presude zbog ogluhe, i tome slično pa je gotovo nemoguće ustanoviti koliko vremena treba sudovima da riješe jedan svakodnevni ozbiljni predmet, recimo podjelu bračne stečevine ili odluku o skrbništvu nad djetetom u slučaju razvoda braka. Ili smetanje posjeda. Stvarnopravne zahtjeve, tj. pitanja vlasništva, da ne spominjem. Koliko treba trgovačkim sudovima, a koliko upravnom sudu?

Iz ocjene Europske komisije, pa i navoda pojedinih respektabilnih sudaca da treba smjesta mijenjati Zakon o kaznenom postupku, rekao bih da prije imamo pravosudnu tragediju nego organizirano i efikasno pravosuđe. Stekao sam dojam da stvari ne funkcioniraju niti u području Ovršnog zakona, imamo nešto falinga i u Obiteljskom zakonu, čini mi se i u Zakonu o parničnom postupku, pa mi nije mi jasno tko tu kome maže oči igrajuči se statistikama, ali mi je jasno zašto.

Jer, kada odgovorimo na ta pitanja, mogla bi se otvoriti još neka, prvenstveno ono trebamo li u bordelu mijenjati namještaj ili osoblje, jer bordel očito slabo posluje.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail
0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *