Gospodo suci za sada možete što hoćete, a ja vas pitam: „Dokle ćete?!“

U više navrata sugerirao sam metodu kojom bi eventualno mogli pravosuđe učiniti boljim, efikasnijim i zakonitijim pa da nastavim s istim modelom i u novoj godini. Ne zato što se nadam uspjehu nego zato da, kada me netko pita zašto nisam ništa poduzeo, da imam nekakav alibi, pred svojom savješću prvenstveno. Pisao sam, govorio sam i učinio sam što sam znao i mogao.

Učinila je i novinarka Ivanka Toma, u Jutarnjem listu, posljednjeg dana stare godine, pišući o slučaju Jelene Dulčić koja je zaradila tužbu zbog prigovora na rad sutkinje. Takav pristup daje neku nadu da se ipak prestaje s praksom paušalnog i generalnog kukanja o kvaliteti pravosuđa i okreće metodi navođenja konkretnog primjera, iz kojeg se onda izvode zaključci otkud krenuti s čišćenjem štala koje mi pravnici iz milošte još zovemo sudnicama.

U članku je, naime, naveden predmet u kojem je sutkinja ovjerila ugovor o doživotnom uzdržavanju, a da bi se kasnijom analizom centra za krim vještačenja utvrdilo da je potpis falsificiran. Oni koji se bave pravom vjerojatno ne trebaju daljnja objašnjenja. Onima koji možda nemaju iskustva s tim dugujem pojašnjenje da takva ovjera potpisa može biti obavljena u sudnici ili postoji mogućnost da sud izađe na vanjsko uredovanje, ali u svakom slučaju osoba uz prisutnog suca potpisuje neki dokument temeljem kojeg, u konkretnom slučaju, svojom voljom i bez prisile raspolaže svojom imovinom te sklapa ugovor. Događaju prisustvuju stranke, sudac, zapisničar, a moguće i pravni zastupnici (odvjetnici), ali ne nužno.

Obzirom da je vještačenjem neupitno utvrđeno da je potpis falsificiran nameće se zaključak da je gospođa sudac, protiv koje je, kako proizlazi iz članka, zbog toga pokrenut i kazneni postupak, učinila nešto što sam slobodan smjestiti u sferu nedopustivog. Eh, ta sutkinja piše kaznenu prijavu protiv odvjetnice koja se usudila napisati predstavku u kojoj se požalila nadležnima, dakle institucionalno, na rad sutkinje.

A sada, kao šlag na torti, sutkinja koja sudi povodom prijave zbog sramoćenja, koju podnosi sutkinja protiv odvjetnice, ide u pravne piruete kakve nisu nikad viđene niti u cirkusu, a kamoli u nečemu što se zove presuda. Osnov za njenu presudu je odbijanje prigovora protiv sutkinje od nadležnih institucija iz čega, po gospođi, proizlazi da je odvjetnica u namjeri da naškodi časti i ugledu sutkinje podnijela prijavu, a to što je prijava odbijena znači da ju je neosnovano prijavila, a da se u konkretnom slučaju radi o osobnom dojmu odvjetnice.

Znate onaj vic kada Mujo dođe kući i nađe Fatu s komšijom u krevetu pa ga ova na kraju pita: „Mujo vjeruješ li ti više meni ili svojim očima?“

E pa, što se tiče časti i ugleda sutkinje koja sudjeluje u postupku u kojem se falsificira potpis na ugovoru o doživotnom uzdržavanju, što se tiče institucija koje dobiju takvu prijavu i odbiju je kao neosnovanu, što se tiče presude koja je u vezi toga donesena temeljem zakona i slobodnom ocjenom dokaza, teško mi se praviti slijep pored zdravih očiju.

Slobodna ocjena dokaza je alat koji se u postupcima upotrebljava, i treba ga upotrebljavati, ali ovdje se radi o očitoj zloupotrebi i, molim vas, nemojte nas raditi kretenima samo zato što imate sudački čekić u rukama. Za sada možete što hoćete, a ja vas pitam: „Dokle ćete?!“