Možda nismo Njemačka, ali Idiotentest bi nam dobro došao

Izvanredni nadzorni liječnički pregled medicinsko je testiranje na koje policijska uprava/postaja upućuje vozača koji je zatečen da upravlja vozilom pod utjecajem alkohola iznad 1,5 promila, a da bi vratio oduzetu vozačku dozvolu. Najčešći je razlog zbog kojeg kronični alkoholičari više nikad ne sjednu za upravljač i daleko učinkovitiji simboličnih od zaštitnih mjera koje izriču prekršajni suci jer, da biste bili sigurni da ćete proći detaljne analize kojima će vas podvrgnuti, trebate ostati trijezni barem mjesec. Za mnoge se to pokaže prevelikim izazovm. Ako ne zadovoljite ponovno možete izaći na pregled tek za šest mjeseci.

U Njemačkoj su stvari još malo kompliciranije. Vozače koje uhvate za upravljačem s više od 1,6 promila alkohola ili pod utjecajem droga ostaje, dakako, bez dozvole, kao i osoba koja je prikupila 18 negativnih bodova. Ako i nakon isteka tog perioda Ured za izdavanje vozačkih dozvola  sumnja u sposobnosti osobe, traži specijalni medicinsko-psihološki pregled. Taj takozvani „Test za idiote“ (Idiotentest) sprovodi se u tri faze: uz pomoć računala testiraju se koncentracija, refleksi i pažnja, zatim psiholozi specijalisti ispituju psihičku podobnost osobe i na kraju, kao kod nas, slijedi fizički pregled kako bi se isključila zloupotreba alkohola i droga. Između ostalog, uzimaju se uzroci urina i krvi.

Cilj je medicinsko-psihološkog pregleda da kod osobe koja je nakupila negativne bodove probudi savjest. Osoba koja zna da mora proći kroz sve to mora se za to dobro pripremiti. To znači da rade na tome da ne ponove grešku. Neki koji su dozvolu izgubili zbog alkohola ili droge pred testove apstiniraju ili se potpuno odriču pića i droge. Iz prvog pokušaja polovica vozača u spije proći test.

Zanimljivo je kako na Idiotentestu možete završiti i ako učestalo ponavljate isti prekršaj, primjerice parkirate na mjestu za invalide jer u Uredu za izdavanje vozačkih dozvola smatraju da je, ako stalno ponavljate istu glupost, legitimno pitati se što nije u redu s vama. Godišnje na testu završi stotinjak tisuća Njemaca i, što je očito iz samog naziva,  da pojavljivanje na testu vozačima stvara prilično neugodnosti i smatra se sramotnim. Sve to veselje i prilično košta, 350-750 eura, a plaća ga sam vozač. Želimo li zakomplicirati život recidivistima i injektirati koju kunu u naše siromašno zdravstvo evo prijedloga, ništa lošijeg od mnogih predloženih izmjena Zakona o sigurnosti prometa na cestama o kojima čitamo ovih dana.

Poučena reakcijama na komentar o švedskom iskustvu s ograničenjem brzine očekujem mnogo zaključaka kako to nije primjenjivo kod nas jer „nismo mi Njemačka“. Nismo. Ali još kao dijete su me naučili da bi mi uzor trebao biti najbolji đak u razredu. Mađarska to, po mnogočemu, nije.

Na kraju se sve svodi na onu staru uzrečicu da se s novcem ipak nešto lakše pati.

Kada sam pisao o spornom seminaru u Opatiji, koji je omogućio da u praksi zažive Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje pravične novčane naknade nematerijalne štete, poznatiji kao Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda, ustremio sam se dokazivati kako takav seminar nije smio biti niti održan, a kamoli da takvim sastavom učesnika daje legitimitet jednoj vrlo čudnoj praksi, a da bih, smatrajući valjda da je to svima svakodnevnica, kao što je postalo meni, zanemario objasniti što je u samim Orijentacijskim kriterijima, a zatim i praksi koja je iz njih nastala, uopće čudno i sporno.

Osnovna je ideja korektna, da se na neki način ujednači sudska praksa, jer se događalo da različiti sudovi imaju potpuno različite kriterije pri dosuđivanju visine tužbenog zahtjeva. U svom tadašnjem izlaganju predsjednik građanskog odjela g. Jakob Miletić je vrlo pažljivo naglasio termin orijentacijski navodeći da je svaki predmet poseban i podložan odluci suda međutim te su njegove riječi prošle posve nezapaženo. Praksa je formirala metodu zbrajanja i oduzimanja i danas je postupak određivanja odnosno suđenja visine nematerijalne štete sveden na zbrajanje i oduzimanje temeljem spomenutih Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda, a presudu u stvari pišu vještaci koje sud odredi, i to kako u pogledu osnova (vještaci prometne struke), tako i u pogledu visine zahtjeva (vještaci medicinske struke). I tako, kako to obično biva, svaka stvar koja se da upotrijebiti da se i zloupotrijebiti, i to do mjere da izgubi smisao.

Konkretno, ako ste stradali u Zagrebu, ili nekom od većih gradova, vama je sve manje-više dostupno, od liječnika, specijalista, fizioterapeuta i terenske sestre i ljekarni do pomoći u kući i sl. Ali ako ste stanovnik npr. Žumberka život vam postaje vrlo kompliciran jer vam sve što vam treba često nije na dohvat ruke, a ponekad uopće nije dostupno. Morate nekoga moliti da vas nekamo odveze, pa vrati, a normalno je i da tog i takvog obeštetite za benzin i za izgubljeno vrijeme, sretni što ste uopće uspjeli takvog naći. O luksuzu pozivanja taksija i ne razmišljajte.

Drugo vrlo često kvalifikatorno obilježje vaše situacije jest živite li sami ili u obitelji koja vam može ili  ne može pomoći. Naime, o tome rade li ljudi ili su kod kuće, imaju li ili nemaju vlastiti automobil, ovisi mogu li vam i u kojoj pomoći. Na kraju se sve svodi na onu staru uzrečicu da se s novcem ipak nešto lakše pati.

U situacijama kada doživite visok stupanj invaliditeta osuđeni ste na tuđu pomoć i i njegu pa, ako imate sreću, o vama će brinuti vaša obitelj. Sudovi, ili točnije vještaci, u tim situacijama u pravilu navode da vam je tuđa pomoć i njega potrebna 8 sati dnevno (nikad više), iako je očito da osoba koja je vezana za krevet ne može biti ostavljena sama preostalih 16 sati. Za to se dosuđuje  15 do 25 kuna po satu, ovisno o regiji, a vama se, a osobito vašoj obitelji,  događaju nezamislivi problemi. Ako mislite da je rješenje smještaj u dom za stare i nemoćne razmislite i o okolnosti da se nesreća događa uglavnom mladim ljudima koji su nečija djeca, muževi i žene, da možda i taj stradali ima svoju djecu, a prvi dom je na 200 km udaljenosti, što praktički trajno razdvaja obitelj. I to ako u njega možete ući, jer mjesta je malo. Taj dom treba i platiti, a osiguravatelj već skače s prigovorom kako treba u cijeni doma razlučiti što je cijena hrane, a što smještaja (jer biste i onako bi morali jesti i da ste zdravi!). I kako to da idete u dom koji košta 8000 kuna, a ne u neki skromnij,i recimo onaj u kojem je boravio Oliver Twist.

Jer ovdje ne govorimo o lakim tjelesnim ozljedama (trzajna ozljeda vratne kralježnice i sl.) već o situacijama koje ti život preokrenu, a netko (dakle sud) bi trebao ocijeniti i dosuditi tzv. pravičnu naknadu. Zbrajanjem, množenjem i sličnim operacijama dobivamo samo alibi presude, a ne logičnu i životno utemeljenu pa, eto, i obrazloženu presudu.

Možete li tablicom jednako iskazati lom prsta pijanista i lom prsta noćnog čuvara? Na koji način valorizirati štetu koja se dogodi osobi s dva završena fakulteta, a koja uslijed nesreće doživi potpunu promjenu osobnosti (zbog prekida dotoka kisika u mozak)? Kako ocijeniti činjenicu da je ta osoba dosad ulagala u sebe, a u trenutku kada bi trebala početi naplaćivati to ulaganje i graditi karijeru, napredovati u poslu, nije više u stanju služiti se ni tablicom množenja (onom istom kojom se služe sudovi kada joj određuju visinu štete)? Što je sa zanimanjima koje traže potpunu fizičku i psihičku spremnost i redovne godišnje liječničke preglede, a na kojima više ne možete zadovoljiti, obzirom na zdravstveni karton? Što je sa sportašima zaustavljenima u napredovanju, pa posljedično i u zaradi, da ne kažem bogaćenju?

Na moguć komentar da se to dokazuje u stavci izgubljena zarada moram vas razočarati, to je postupak koji podliježe strogom  d o k a z i v a n j u.  Dakle, uzmemo platne liste u zadnjih šest mjeseci, pa koliko ste u prosjeku tada zarađivali, toliko biste valjda do mirovine. Sve drugo su nagađanja, dakle nedokazivo.

Eto, zato sam protiv tablica i množenja. Jer nisu ljudi satovi, isti i precizni, nego više oblaci koje vjetar nosi, a cilj zakona je restituirati kada je moguće, i obeštetiti  kada je restitucija nemoguća, te i takve ljude, a ne stvarati šablone da bi osiguravatelji lakše kalkulirali.

Slab uspjeh u parnici dovodi do plaćanja visokih troškova postupka, ponekad i dvostrukih, jer i umješač ima pravo na trošak

U praksi se vrlo često susrećemo s institutom koji je, pretpostavljam, slabo poznat široj publici, a riječ je o instutu tzv. umješača. Umješač je osoba koja će na kraju sudskog postupka biti pozvana na platež, a ustvari nije tužena.

Riječ je o situaciji kada stradate kao putnik u vozilu jednog osiguravatelja, a ustvari je krivac za prometnu nesreću drugo vozilo osigurano kod drugog osiguravatelja. To je, usuđujem se reći, još jedna nakarada pravosuđa jer zakon kaže da kao suputnik imate pravo na naplatu štete neovisno o krivnji od osiguravatelja koji je u trenutku nesreće pokrivao policom obveznog osiguranja vozilo u kojem ste stradali.

Obzirom da taj osiguravatelj, nakon što isplati vama štetu, ima pravo tzv. regresa od osiguravatelja koji je kriv za prometnu nesreću, obično prvotuženi, dakle osiguravatelj u čijem ste vozilu nastradali traži tzv. miješanje u parnicu onoga tko će na kraju štetu i platiti. Slična situacija je u trenutku kada se vozite u neosiguranom vozilu, a da to niste znali, pa tužiote HUO, koji pokriva takve štete, isti će tražiti miješanje vozača koji je upravljao neosiguranim vozilom jer će u konačnici tražiti u regresu cjelokupnu isplatu štete, i to bez ograničenja iznosa.

Kod vozača koji je alkoholiziran počinio štetu svom suputniku također će osiguravatelj uputiti zahtjev za miješanje u parnicu jer i u tim slučajevima ima pravo regresirati od krivca iznos koji će platiti oštećenom 12 prosječnih osobnih dohodaka temeljem podataka Državnog zavoda za statistiku. Kod parnica za regres protiv alkoholiziranih vozača osiguravatelj mora dokazati još jednu okolnost; uzročno-posljedičnu vezu između alkohola i nastale nesreće.

Jasno je da se stvari utvrđuju okolnosno, i to za svaki pojedinačni događaj, a ovisno je i o koncentraciji alkohola. Pojedini osiguravatelji kreću u regres za sve koncentracije iznad dopuštenih, a pojedini idu tek preko 0,8 promila. No, postoje i situacije u kojima imate dva ili više promila alkohola, a da osiguravatelj ne može regresirati bilo kakav iznos od vozača, npr. Nalet drugog vozila zbog oduzimanja prednosti ili nepropisnog prestrojavanja drugog vozila, semafor…

Kada komentiram da se radi o nakaradi prije svega mislim na trošak vođenja postupka na koji trošak, obzirom na uspjeh u parnici ima pravo i umješač, a u razmjeru tzv. uspjeha u parnici, što znači da ćete kao tužitelj platiti dva puta trošak, odnosno njegov razmjerni dio, kako prvotuženiku, tako i umješaču.

Razlog tome je što, ako ne sudjelujete kao umješač u parnici, možete tuženiku (osiguravajućem društvu) tvrditi da biste povoljnije prošli u toj parnici, a da ste u njoj sudjelovali pa bi u tom slučaju osiguravatelj trebao voditi ponovno parnicu dokazujući da je učinio sve što je bilo potrebno, što izbjegava činjenicom da vas zove na miješanje. Da pojasnimo primjerom: osoba A suputnik postavlja tužbeni zahtjev na 100000 kn, sud dosuđuje 70000 kuna, uspjeh u parnici je 70%, a vas će dočekati 30 plus 30 posto troška protivnih strana. (link uspjeh u parnici).

Dakle, oprez kod postavljanja visine tužbenog zahtjeva, jer vi imate pravo samo na jedan trošak, a protutrošak se lako nagomila.

Nepropisno parkiranje: Važno je znati da za počinjeni prekršaj odgovara isključivo osoba koja je parkirala vozilo, a ne vlasnik vozila

Potaknuti brojnim upitima građana kojima je služba premještanja vozila uklonila vozilo radi nepropisnog parkiranja, pojednostavljeno rečeno „pauk dignuo auto“, odlučili smo na našim stranicama malo razjasniti i rasvijetliti temu o kojoj smo već i pisali. Kako najveći broj upita primamo iz Zagreba, uzet ćemo praksu u Zagrebu kao primjer, makar ni u drugim gradovima nije puno drugačije.

Dakle, kada pauk premjesti automobil to se najčešće radi po odluci komunalnog ili prometnog redara, ovisno o tome je li počinjen prekršaj iz oblasti Odluke o komunalnom redu ili Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Vodite računa da vas očekuju dvije uplatnice, za počinjeni prekršaj i za troškove premještanja vozila i nemojte brkati te dvije stvari.

Za počinjeni prekršaj slijedi sankcija i to na način da najprije dobijete Obavijest o počinjenom prekršaju, temeljem koje možete platiti pola kazne u otvorenom roku od tri dana, a ako to ne učinite, i Obvezni prekršajni nalog na kućnu adresu. Važno je znati da za počinjeni prekršaj odgovara isključivo osoba koja je parkirala vozilo, a ne vlasnik vozila. Da bi je mogao sankcionirati redar mora najprije na odgovarajući način utvrditi njen identitet, a najčešće to čini tako da prilikom izdavanja vozila traži taj podatak od vlasnika vozila ili mu šalje odgovarajući obrazac koji je potrebno popuniti. Ako je vozilom upravljao stranac bilo bi dobro priložiti presliku njegove putne isprave ili vozačke dozvole, kako bi se podatak smatrao vjerodostojnim, kada dođe do suca. Naime, prometno redarstvo ima praksu izdavanja obveznog prekršajnog naloga po članku 229 t. 7 svaki put kada primi obavijest da je vozilom upravljao stranac, no ako ste se žalili na vrijeme, popunili sve tražene podatke i priložili ispravu nema osnove da budete kažnjeni na taj način. Napomenimo još da unutar Europske unije postoji mogućnost da se kazna naplati počinitelju dok s počiniteljima iz trećih zemalja (Srbija, BiH, SAD) to nije slučaj.

Iako mogućnost plaćanja pola iznosa kazne u tri dana zvuči privlačno, pa građani često pohrle iskoristiti tu mogućnost, vodite računa da se plaćanje kazne, prema Prekršajnom zakonu, smatra priznanjem krivnje te više nemate mogućnost žalbe. S druge strane, ako vas sud proglasi krivima još uvijek imate mogućnost platiti 2/3 kazne u roku od trideset dana i kazna će se smatrati plaćenom. Kada je riječ o najčešćem iznosu kazne za nepropisno parkiranje od 300 kuna, polovica kazne iznosi 150, a dvije trećine kazne 200 kuna, što i nije značajna ušteda. Iznosi kazne propisani su u fiksnom iznosu i sud vam neće odrediti kaznu veću od toga, ali može vas obavezati na plaćanje troškova prekršajnog postupka u iznosu od 100 ili 200 kuna, ali može vam odobriti i oslobođenje od istih, ako to zatražite i potkrijepite odgovarajućim dokazima o svom slabom socijalnom statusu (potvrda o nezaposlenosti, npr.).

No, ono što vas muči, a o čemu prekršajni sudac ne odlučuje, je iznos troška premještanja vozila od 500 kuna, ili 250 ako je riječ o započetoj radnji, koji od vas potražuje Zagrebparking. Člankom 86. Zakona o sigurnosti prometa na cestama predviđeno je da troškove premještanja vozila u ovom slučaju snosi vlasnik, odnosno korisnik vozila. Najjednostavniji način da osporite i taj trošak jest da u prekršajnom postupku bude pravomoćno utvrđeno da vozilo nije bilo nepropisno parkirano čime se gubi osnova za premještanje vozila, a onda i za naplatu troškova.

Na samo premještanje vozila možete se i trebate žaliti, ali odluku o osnovanosti odluke o premještanju donosi isto prometno redarstvo koje je naredilo uklanjanje vozila, dakle kadija te tuži, kadija ti sudi. Prvu pravu priliku za osporavanje tog troška imat ćete tek kada on dođe na ovrhu, koju onda možete osporavati u sudskom postupku.

Zvuči komplicirano, znamo. Da vas malo oraspoložimo donosimo dokaz da je moguće; sudsku presudu u kojoj se revolitrani sudac obraća okrivljeniku protiv kojeg je upravo odbacio optužbu za desetak kazni za nepropisno parkiranje. Gospođa sudac uistinu ima razloga biti revoltirana, no svoje je nezadovoljstvo usmjerila na krivu adresu, prema osobi koja poznaje pravo i postupa u skladu s njim, a ne prema sistemu s kojim, očito, nije taj slučaj pa iz presude u presudu ponavlja istu grešku i, ne naučivši ništa, ne uspijeva naplatiti ni običnu kaznu za nepropisno parkiranje.

 

 

I poslodavac ima, u slučaju prometne nesreće, pravo na naknadu štete od osiguravajućeg društva

Poslodavac ima pravo od osiguravajućeg društva potraživati iznos isplaćene naknade plaće koji je platio radniku za 42 dana bolovanja ako je radnik bio na bolovanju zbog štetne radnje za koju je odgovorno osiguravajuće društvo.

„Tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.“-kaže članka 1045. Zakona o obveznim odnosima.

No, kada zaposlena osoba strada u prometnoj nesreći, bez obzira na to je li joj priznata i ozljeda na radu, naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad, temeljem članka 33. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, isplaćuje pravna ili fizička osoba (poslodavac) za prvih 42 dana bolovanja.

Time je poslodavac nesporno oštećen, jer je u obvezi isplatiti naknadu, a zauzvrat nije primio nikakav ekvivalent – obavljeni rad svog radnika. Jer, da se radnik u vrijeme kada je bio na bolovanju nalazio na radu poslodavac bi mu isplatio plaću, ali bi za ovu isplaćenu plaću od strane radnika bio obavljen za poslodavca određeni rad. Kako nikakav rad nije primio jasno je da je time njegova imovina umanjena, dakle učinjena mu je šteta.

Mnogi radnici smatraju da odlaskom na bolovanje nakon prometne nesreće oštećuju svog poslodavca, koji im naknadu isplaćuje, te zato nastoje što prije se vratiti na radno mjesto, čak i po cijenu toga da nisu u potpunosti zaliječili ozljede. Unatoč tome što za tu štetu nije kriv radnik, poslodavci se rijetko odlučuju tražiti naknadu od stvarnog krivca, na što evidentno imaju pravo. Tu lošu praksu i pogrešan način razmišljanja je potrebno hitno mijenjati.

Za štetu koju poslodavac trpi odgovorna je osoba koja je uzrokovala prometnu nesreću, jer je njenom krivnjom radnik na bolovanju umjesto na svom radnom mjestu. Obzirom da je polica osiguranja od automobilske odgovornosti obavezna, štetu snosi osiguravatelj, a čemu u prilog govori i sudska praksa.

Što kada je radnik na bolovanju duže od 42 dana? Kako naknadu koju poslodavac obračunava i isplaćuje svom radniku nakon četrdesetdrugog dana nesposobnosti za rad poslodavcu vraća HZZO, jer je ista na teret HZZO-a, trpi li onda, istom logikom, i HZZO štetu? Trpi i može zahtijevati naknadu prouzročene štete od osobe koja je prouzročila ozljedu osigurane osobe, odnosno njenog osiguranja, a u okviru naknada koje terete HZZO, odnosno onih koje on isplaćuje poslodavcu.

Svi osiguravatelji koji se bave auto osiguranjem plaćaju određeni postotak naplaćene premije HZZO-u i to je zakonski regulirano. Postotak je izračunat na temelju ukupnih troškova koje HZZO plaća za liječenja, bolovanja, ortopedska pomagala, tuđu pomoć… Dakle, HZZO je obeštećen, a poslodavac apsolutno penaliziran.

Treba li plaćati kazne za počinjene prometne prekršaje u inozemstvu?

Valjda svi imamo onog jednog prijatelja koji „zna“ kako to ništa ne treba platiti i koji je dobio neke kazne prije tri godine, sve bacio u smeće i više mu ništa nije došlo. Možda bi bilo dobro da ipak proučite činjenice i onda odlučite kako postupiti.

“Ako počnete divljati na cesti nakon što prijeđete granicu, ako ne vežete pojaseve ili prolazite kroz crveno u stranim gradovima, ako zaboravite prometna pravila kad ste u drugoj zemlji, pomno se zamislite nad sobom i poduzmite nešto u vezi s time jer se više nećete moći nekažnjeno izvlačiti”-najavljeno je u videu Europskog parlamenta prije tri godine. Evo, što je Europski parlament učinio u vezi s tim.

Nakon donošenja Direktive (EU) 2015/413 Europskog parlamenta i vijeća od 11. ožujka 2015. o olakšavanju prekogranične razmjene informacija o prometnim prekršajima protiv sigurnosti prometa na cestama u Hrvatsku su počele kapati prve kazne za prekršaje počinjene u inozemstvu. Obavijesti o počinjenom prekršaju uglavnom nisu uručivane preporučeno, nisu bile na hrvatskom jeziku (jer je naplativost bila mala i uredno postupanje bilo je neisplativo, a i upravni postupci se razlikuju od zemlje do zemlje) i uglavnom su završavale u smeću.

Sljedeći korak je bilo uključivanje u EUCARIS (EUropean CAR and driving license Information System), je jedinstven sustav koji državama omogućava razmjenu njihovih podataka o vozilima i vozačkim dozvolama i/ili drugim podacima vezanim za promet. Dakle, sada su vlasti zemlje počinjenja dobile pristup vašim podacima i sada znaju na koga nasloviti obavijest.

Osim toga, Hrvatska ima potpisan sporazum o suradnji s Austrijom, Bugarskom i Mađarskom što znači praktičnu pomoć zemlji počinjenja od službi zemalja iz koje prometni prijestupnik dolazi i to u slučaju da prijestupnik odbija platiti kaznu ili tvrdi da sam nije upravljao vozilom, a hoće li to uistinu dovesti do učinkovitije naplate kazni znati ćemo nakon ovog ljeta.

Čak i kada je procedura propisno izvršena problem je što zakonodavstva članica EU nisu prilagođena, a upravni su postupci različiti od države do države. Tako se mogu dogoditi paradoksalne situacije da hrvatski sud na temelju pravomoćne presude druge države odbije izvršiti ovrhu nad našim vozačem zbog toga što druga država nije u postupku poštovala prava okrivljenika (npr. prekršitelju nije na hrvatskom jeziku dostavila prekršajni nalog ili taj nalog nije imao uputu o pravnom lijeku).

No, nemojte misliti da vas to oslobađa od plaćanja kazne, država koja vas tereti za prekršaj može protiv vas na svom tlu provesti sve raspoložive mjere ako za taj prekršaj nije nastupila zastara. Primjerice, mogu vam na licu mjesta naplatiti kaznu i tada ne mora prekršajni nalog biti na hrvatskom jeziku.

Naplata prometnih prekršaja za prekoračenje brzine za strane države kod većine stoga ide ovako: Država u kojoj ste počinili prekršaj šalje vlasniku vozila obavijest o kazni na kućnu adresu s nadom da ćete tu kaznu sami platiti i u pravilu, zbog toga što bi to bilo preskupo, ne ide u sudski progon. Ali, to ostaje zabilježeno u njihovom sustavu i ako vas zaustave u prometu ili na graničnom prijelazu (primjerice, na aerodromu), mogu vam na licu mjesta uručiti obavijest i naplatiti kaznu. I tada vam prekršajni nalog ne moraju dati na hrvatskom jeziku. Zastarni rok u prekršajnom postupku u večini zemalja EU je četiri godine. To znači da ćete se morati ozbiljno kloniti zemlje u kojoj se niste pristojno vladali, ako želite izbjeći sankcije.

Isto bi, otprilike, i Hrvatska trebala primjenjivati na prekršaje koje građani EU počine na našem teritoriju, što je upitno u praksi. Naša policija, unatoč svim potpisanim sporazumima, još uvijek više voli staru prkasu prema kojoj čovjeku oduzme dokumente dok kazna ne bude plaćena ili na drugi način pravomoćno okončan postupak. A što se tiče prekršaja prekoračenja brzine snimljenih stacioniranim uređajima, njihova naplativost rijetko prelazi deset posto i u domovini.

 

Sudar s vozilom inozemnih registarskih oznaka: Lako može doći do proceduralnih komplikacija.

Ljetna sezona zamišljena je kao zabava i odmor no ponekad završava i onako kako niste planirali. Naime, ovdje, kao i obično, govorimo o prometnim nesrećama. Relativno često se događa da prometnu nesreću imate s vozilom inozemnih registracijskih oznaka. U nekoliko navrata sretali smo se s pogrešnim konceptima odvjetnika (http://www.naknadastete.hr/kako-izgubiti-nesporan-slucaj/). Tom prilikom opisali smo kakve reperkusije može imati neznanje zastupnika pa vam ovom prilikom podcrtavamo da je pasivno legitimiran, dakle odgovoran za regulaciju štete, Hrvatski ured za osiguranje.

Slijedi procedura u kojoj HUO, temeljem svojih podataka, traži osiguravatelja koji pokriva štetu koja je vama prouzročena, što cijeli proces samo produžava. Situaciju olakšava praksa prema kojoj će vjerojatno na licu mjesta biti naplaćena kazna krivcu, a ako se vodi kazneni postupak, obzirom da se radi o osobama s boravištem u inozemstvu, najvjerojatnije će u vrlo kratkom roku, obično nagodbom biti riješeno pitanje krivnje. Isto tako, je moguće da će predmet biti ustupljen domicilnom pravosuđu krivca, a obzirom na naše članstvo u Europskoj Uniji. Stvari se donekle kompliciraju ako vas je udarila neka egzotična tablica, npr američka, turska itd. Stvari se proceduralno kompliciraju zbog činjenice da HUO jest pasivno legitimiran, da će preko njega ići plaćanje vaše odštete, ali se isti ima pravo regresirati od inozemnog osiguravatelja pa utoliko treba dobiti suglasnost za plaćanje pojedinih šteta.

Vrlo često strani osiguravatelji angažiraju specijalizirane agencije koje u njihovo ime i s njihovim odobrenjem konzultiraju osiguravatelja o visinama naknada jer je stranom osiguravatelju nepoznato hrvatsko pravo pa je utoliko osuđen slušati savjete. Momentalno u Europi postoje dvije takve agencije, jedna dugovječna AVUS sa predstavništvima u svim zemljama Europe, a sada tu uslugu počinje davati CORIS, čije reklame gledate u okviru Svjetskog prvenstva.

Ako predmet dođe na sud HUO će angažirati neki od odvjetničkih ureda s kojima surađuje pa se lanac produžuje. Ako strano osiguravajuće društvo ima korespondenta (neki od osiguravatelja registriranih u Hrvatskoj) lancu dodajemo još jednu kariku pa imate situaciju, koja nam se dogodila više puta, a to je da želite sklopiti nagodbu, nakon pokretanja sudskog postupka i utvrđivanja relevantnih činjenica, a na sudu srećete odvjetnika angažiranog od strane korespondenta, pa imate HUO koji je u stvari pasivno legitimiran, zatim imate npr. AVUS kao agenciju koja je angažirana savjetovati strano osiguranje i, u finalu, stranog osiguravatelja koji bi trebao refundirati sve troškove. Odvjetnik na raspravi ne može prihvatiti nikakavu nagodbu bez suglasnosti korespondenta. Korespondent ne može ništa bez suglasnosti HUO, HUO ne može ništa dok ne dobije suglasnost agencije, a agencija ne može ništa dok se s tim ne usuglasi strano osiguranje.

Vrijeme koje vam je potrebno da animirate i koordinirate sve karike u lancu, a obično se radi o sezoni godišnjih odmora, je bitno duže nego u slučaju vozila domaćih registarskih oznaka. Sretna okolnost u ovome je to što svi prethodno navedeni u lancu dobivaju provizije koje u finalu plaća strani osiguravatelj i nisu baš borbeni, osim kada se zainate, te ćete možda nagodbom dobiti i veće iznose od onih koje biste dobili od domaćeg osiguravatelja. Ovo sve se odnosi na situacije u kojima se radi o nematerijalnim štetama, jer iste znaju biti različitog osnova, pa utoliko je i različit dokazni postupak i činjenice koje treba u postupku dokazivati. U svakom slučaju, savjetujemo vam da u situacijama sudara s vozilom inozemnih tablica ne pokušavate riješiti predmet sami. Jasno da našim članovima stojimo na raspolaganju, a ostalimo želimo ugodno ljetovanje bez potrebe za našim uslugama.

Bagatelna šteta: Udarilo vas je drugo vozilo, a niste dobili odštetu nego ste još dužni nadoknaditi trošak!

Nakon nešto više od desetljeća od uvođenja novih principa u regulaciji nematerijalne štete, tj. ozljeda nastalih u prometnim nesrećama krajnje je vrijeme da razjasnimo što je članak 1100 Zakona o obveznim odnosima donio u praksu sudova. Pokušat ću, iz jednog sasvim praktičnog kuta, pokazati koje su moguće implikacije koje se pojavljuju primjenom ovog članka u praksi.

Ovdje ću zahvatiti samo područje koje je dobilo kolokvijalni naziv bagatelna šteta. Sadržajno, tu bi se radilo o povredama u prometnoj nesreći koje su potkrijepljene nekom medicinskom dokumentacijom. Obično se radi o općepoznatoj ozljedi-trzajnoj povredi vrata, ogrebotinama i udarcima s vidljivim hematomima ili bez njih. Da sumiramo, riječ je o ozljedama koje obuhvaćaju  pretrpljeni strah i prolazne pretrpljene bolove, ali bez nekih trajnih posljedica.

Zakonski tekst, u stavku 1, navodi da će sud ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju dodijeliti određenu naknadu. Stavak 2 brani da se takvom naknadom pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

Ocjena ovih elemenata u nadležnosti je prvenstveno liječnika cenzora osiguravajućih društava, u mirnom postupku, a potom i u nadležnosti, suda u slučaju da se pokreće sudski postupak jer oštećeni nije zadovoljan odlukom osiguravatelja i smatra da mu pripada veći iznos od iznosa kojeg nudi osiguravatelj.

Zadržat ću se na sudskim odlukama jer one su ujedno i orijentir osiguravajućim društvima. U praksi smo se susretali smo se sa potpuno različitim odlukama sudova prvog stupnja i jednako tako sa različitim odlukama županijskih sudova. Događalo se da prvostupanjski sudovi dosude neki novčani iznos pa presuda bude preinačena po žalbi i tužbeni zahtjev odbijen, a bilo je i obrnutih situacija, da sud prvog stupnja odbije zahtjev pa isti po žalbi bude usvojen neki iznos se ipak dosudi.

Ono što je uglavnom zajedničko odbijajućim presudama je okolnost da je oštećeni nakon nesreće otišao liječniku, ovaj je konstatirao i opisao neku ozljedu, a nakon toga oštećeni više ne posjećuje liječnika, nema nastavne dokumentacije niti otvara bolovanje. To vrlo često rezultira odbijajućim presudama.

U drugoj je poziciji oštećeni koji ponavlja, radi nekih smetnji, posjet liječniku, žali se na smetnje, one su evidentirane u medicinskoj dokumentaciji pa završi i na fizikalnoj terapiji što obično rezultira nekom naknadom. Iznosi koji se dosuđuju za takvu vrstu ozljeda ne prelaze 7000 kuna, a počinju negdje s 3000 kuna.

No, najbitnije je da presuda ne bude odbijajuća jer  kada je tužbeni zahtjev odbijen parnični trošak pada na teret strane koja je izgubila spor. Parnični trošak ovisi o visini na koju je postavljen tužbeni zahtjev, a za iznose do 10 000 kn je oko 700 kn  po obavljenoj radnji te taksa na tužbu i vještačenje oko 1500 kn.

Naš je savjet da pažljivo saslušate što vam kažu oni koji se bave naknadom štete. Tražite savjet, postavljajte pitanja, razmotrite sve moguće odgovore pa tek onda odlučujte o idućim koracima jer bi vam se moglo dogoditi da umjesto planirane naknade budete u obvezi nadoknaditi trošak  koji je često veći od iznosa kojeg ste očekivali dobiti.

Kako nadoknaditi štetu osobi kojoj je nakon prometne nesreće amputirana ruka ili noga?U svakom slučaju u kojem postoji medicinska indikacija da se nadogradi standardna protetika takav zahtjev osiguratelju je opravdano podnijeti.

Kako nadoknaditi štetu osobi kojoj je nakon prometne nesreće amputirana ruka ili noga? U praksi, večina osiguravatelja isplaćuje određenu novčanu naknadu i/ili neki oblik novčane rente, ako je osobi trajno potrebna pomoć druge osobe, i to, u pravilu, tek nakon što sud dosudi istu. No, da pitate bilo koju od stradalih osoba vjerojatno bi vam odgovorili da bi više od bilo kojeg novca voljeli biti onakvi kakvi su bili prije. To, naravno, nije moguće.

Najčešće pokušano rješenje su različiti oblici proteza. Laiku to izgleda jednostavno, stave vam umjetnu nogu i onda hodate na njoj. No put do toga je dugotrajan i bolan, često s upitnim rezultatima, posebno kada je riječ o amputaciji noge. Ležišta proteze teško je prilagoditi i ponekad toliko oštećuju vrh i kožu bataljka da je protezu moguće nositi samo nekoliko sati dnevno, a ostatak vremena koristiti kolica. Hodati s protezom je teško i padovi su česti, posebno u početku. Oštećenja zglobova i kralježnice su gotovo neizbježna. Da biste stekli dojam kako izgleda život poslije amputacije pogledajte priču naše stranke: http://www.naknadastete.hr/andrej-bulat-izgubio-obje-noge-presudu-ceka-6-godina/

Prema pravilnicima o pomagalima na određeni standard protetske opskrbe imaju pravo svi građani, na trošak HZZO-a. To je nakakav osnovni prototip pomagala u skladu s onim što si, odnosno što nam, naš zdravstveni sustav može priuštiti. “Pokrij se koliko ti je pokrivač širok”- rekao je jedan bivši premijer. Uz to, postoji cijelo tržište protetike, koje napreduje iz dana u dan, a proizvodi kojega mogu korisniku pružiti funkcije koje su sa standardnom protetikom, na teret HZZO-a, nezamislive. Tako je danas u protezu moguće ugraditi elektronički upravljano, individualno programirano koljeno. Protetičke šake mogu pak osigurati jak i prilično siguran hvat s kojim je moguće podizati i nositi predmete različitih težina i oblika, i to je uobičajno, nije nešto što vidimo samo na TV-u kao robotske ruke.

Neka od modernih tehnoloških dostignuća mogu uvelike poboljšati kvalitetu života amputiranih osoba no nisu jeftina, i pitanje je tko to može platiti. Jesu li osiguravajuća društva dužna stradaloj osobi nadoknaditi samo standard na koji imaju pravo svi prosječni građani, a modernu tehnologiju neka koristi onaj tko si nadstandard može priuštiti? Ili je osiguravajuće društvo, u skladu s člankom 1085 Zakona o obveznim odnosima, dužno učiniti sve da uspostavi stanje što bliže onom koje je bilo prije nego što je šteta nastala, obzirom da je stanje koje je bilo prije nemoguće vratiti jer niti jedan tip proteze ne može u potpunosti kompenzirati nedostatak vlastite ruke ili noge?

Sredstva u iznosu od nekoliko stotina tisuća kuna, koja prosječnom građaninu predstavljaju nedostižan izdatak, osiguranje si nesporno može priuštiti. No, do koje mjere? U uvjetima stalnog tehnološkog razvoja i znanstvenog napretka pomagala se usavršavaju na godišnjoj, da ne kažemo dnevnoj, bazi i tom bi logikom osiguravajuća društva morala u kontinuitetu opskrbljivati stradale sve suvremenijim pomagalima, što bi im značajno podignulo troškove, a onda i cijenu osiguranja. Bez pozitivnog mišljenja sudskog vještaka utvrđuje koliko će preporučena proteza pridonijeti kvaliteti života amputiranoga slučaj je nemoguće dobiti. No, to otvara brojna etička pitanja na koja teško mogu odgovoriti i medicinski vještaci. Čak i kada mogu odgovoriti hoće li određeno pomagalo popraviti kvalitetu života amputirane osobe teško je odgovoriti koji stupanj poboljšanja opravdava određeni financijski trošak. Koliko će neka starija i teže pokretna osoba iskoristiti prednosti najmodernijeg koljena, čak i ako joj ono bude ugrađeno? Teško je zdravlje dovesti u odnos s novcem.

S druge strane, u prometnim nesrećama stradava velik broj mladih vozača, pred kojima je cijeli radni vijek. Ugradnja takvog pomagala možda bi im omogućila povratak na tržište rada, učinila ih funkcionalnim i neovisnim osobama. U tom bi slučaju financiranje moderne protetike bilo daleko manji trošak osiguravatelju od plaćanja doživotne rente.

Nema jasne sudske prakse u ovakvim slučajevima. Sve predmete okončali smo nagodbama, što je u interesu osiguravatelja, vjerojatno baš zato da se ne bi ustanovila praksa na koju bi se tužitelji onda odreda pozivali. Osiguranje obično pristane podmiriti dio troška, a ostatak stradali nekako skuca sam. No, u svakom slučaju u kojem postoji medicinska indikacija da se nadogradi standardna protetika takav zahtjev osiguratelju je opravdano podnijeti.

Smiju li štedno kreditne zadruge pod nazivom Raiffeisenbank poslovati na teritoriju RH

Obzirom da se i sama predsjednica ovih dana pozabavila temom blokiranih, da i sami nešto dodamo na tu temu. Poznato je da jedan dio blokiranih osoba genezu svoje blokade vuče uzimajući kredite “s bandere”, od razno-raznih kreditnih zadruga. Slijedeći davno rečenu tezu, koju promoviramo i kroz rad naše Udruge, a to je da stvari treba prevenirati jer kasnije problem naraste postane gotovo nerješiv, skrećemo pažnju na upit koji smo uputili preko odvjetničkog ureda HNB, a radi očitovanja o tome smiju li štedno kreditne zadruge pod nazivom Raiffeisenbank poslovati na teritoriju RH. Odgovor prenosimo u cijelosti, a posebno napominjemo da je isti dopis upućen 2013., dakle prije punih pet godina. Podsjetio bih na povijesnu ulogu Poncija Pilata.