Aplikacije za označavanje policijskih patrola: Ugrožavaju li sigurnost prometa ili je svaka prevencija dobra?

Ljetos proširena i na Hrvatsko tržište, popularna srbijanska aplikacija za izbjegavanje policije MyPatrol uvela je naplatu. Korisnici koji nemaju dovoljno doprinosa u obliku prijeđenih ruta i prijavljenih ili potvrđenih patrola prisiljeni su plaćati uporabu. Dakle, sigurni su samo taksisti, što je vijest koja je vjerojatno razočarala puno mladih vozača.

Za one nešto starije, koji baš nisu sigurni o kakvoj je patroli riječ, Moja patrola je aplikacija za pametne telefone koja omogućava svim korisnicima da samo jednim klikom prijave primijećenu policijsku patrolu i da uvijek budu obaviješteni o patrolama koje su prijavili drugi korisnici. Također, svaki korisnik može potvrditi ili negirati prijavljenu patrolu. Uz pomoć složenog algoritma računa se pouzdanost svakog korisnika, vjerojatnost postojanja patrole i uvijek se prikazuju maksimalno precizni podaci svim korisnicima. Vrlo je popularna u Srbiji, s više od sto tisuća korisnika, ljetos je proširena na Hrvatsku, a nedavno i na BiH. No, uvođenje naplate sigurno će odbiti velik broj korisnika koji će se okrenuti onome što je besplatno, a to je prvenstveno Google naš svagdašnji i njegov Waze.

Google Waze je besplatna aplikacija, ustrojena dobrim dijelom poput društvene mreže, koja u stvarnom vremenu donosi informacije s ceste, zahvaljujući tisućama revnih korisnika spremnih otkriti drugim vozačima gdje se nalaze policijske patrole ili promet usporava netom izazvana nesreća, kako bi brzinski izabrao drugu rutu. Posebna je mogućnost i uvid u lokaciju na kojoj policija mjeri brzinu. Za razliku od različitihuređaja za ometanje ili otkrivanje uređaja za mjerenje brzine, koji su zabranjeni Zakonom o sigurnosti prometa na cestama, aplikacija je potpuno legalna. Policija New Yorka već se potužila kako aplikacija ugrožava njihov rad i sigurnost prometa i dobila hladan odgovor kako je tome upravo obrnuto, aplikacija upravo pridonosi sigurnosti prometa svojom preventivnom aktivnošću. No, je li tome baš tako?

U davna vremena, netom nakon što su izumrli dinosauri i izumljen kotač, vozači koji bi naišli na policijsku patrolu idućih su nekoliko kilometara blicanjem svjetala davali znak drugim vozačima da pripaze jer mogu očekivati da će ih zaustaviti policija. Bila je to zapravo dobra prevencija od prometnih nestašluka jer bi na toj dionici vozači vezali pojaseve i prilagodili brzinu, čime bi željeni učinak bio postignut i bez plaćanja kazne. Još bolje, vozač bi upamtio da na tom mjestu zna stajati patrola pa bi još neko vrijeme tom ulicom oprezno vozio. Rezultat; red i disciplina u prometu, i dok policajci mirno jedu svoje krafne.

Korisnik današnjih aplikacija, nasuprot tome, jedva da i registrira u kojoj se ulici zapravo nalazi, zauzet je praćenjem svoje aplikacije. K tome, nužno je da odmah po prolasku patrole počne tipkati po svom mobitelu kako bi istu potvrdio ili prijavio i zadržao svoj kredibilitet u aplikaciji, što je posebno bitno kod aplikacije MyPatrol, u kojoj propuštanjem akcije vozač gubi status korisnika bez naplate. Već pet kilometara kasnije aplikacija više neće dopustiti unos. O opasnostima distrakcije o vožnji već smo puno toga naučili, zar ne?

K tome, blicanjem ste bili upozoreni na policiju par minuta prije samog nailaska na patrolu, mogli ste smanjiti brzinu i eventualno svezati pojas, dok aplikacija omogućuje  korisniku planiranje rute na kojoj će u potpunosti izbjeći nadzor pa se, uzdajući se u aplikaciju, usudi voziti gradom pijan, drogiran ili neregistranim vozilom. Eh, to su već ozbiljne stvari. Kojima će policija morati stati na kraj. Istina, državni se aparat prilagođava sporo, ali se na kraju ipak nekako prilagodi. Što znači da će i policija morati uvesti tehnološke novotarije, bezbrojne kamere, koje će vas imati na oku u svakom trenutku. Pa se vi onda žalite kako vas Veliki Brat prati.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Sudski proces: Ponekad je zastrašujuće s kakvom vrstom nonšalancije učesnici rješavaju kojiput vrlo ozbiljne životne probleme.

Nakon što smo prethodno utvrdili zašto je zašto je iznos VPS-a toliko važan, možemo govoriti o načinu na koji se utvrđuje vrijednost predmeta spora prilikom utuženja, a kako vaš predmet ne bi krenuo po zlu od samog početka, jer će tijekom suđenja biti dovoljno prilika da se to dogodi, i bez krivnje vašeg odvjetnika.

Iskustvo tu svakako pomaže. Neke su ozljede specifične za prometne nesreće i medicinska dokumentacija u takvim slučajevima je uglavnom jednoobrazna pa je već na prvi pogled prepoznaju odvjetnici koji se bave naknadom štete pa onda znaju i procijeniti u kojim se okvirima kreću očekivane odštete, npr trzajna ozljeda vratne kralježnice.

No, i tu postoje zamke zbog kojih stranka može završiti praznih ruku, pa i u minusu. Odlučujuće je pitanje jeste li u trenutku nesreće bili vezani sigurnosnim pojasom jer ako niste postaje upitno bi li do posljedica po zdravlje došlo da je bilo drugačije.  Tu se već stvara prostor za angažman sudskog vještaka kojeg, kao što mu ime kaže, određuje sud pa onda na temelju njegovog nalaza i donosi odluku.

Druga odlučujuća okolnost je to jeste li svoje liječenje završili jednim odlaskom liječniku, uzdajući se da će vrijeme i analgetici već sve zacijeliti, ili ste zbog smetnji i bolova odlazili na kontrole pa je to završilo nekom fizioterapijom, te jeste li i koliko dugo bili na bolovanju, jasno ako ste zaposleni.  

Kad ste sve te uvjete ispunili možete očekivati da će vam nešto biti i dosuđeno kao odšteta, ali opet uz ogradu da vam sud i dalje može odbiti tužbeni zahtjev, pozivajući se na članak 1100 Zakona o obveznim odnosima. Taj članak stavlja sud u poziciju da potpuno slobodno upotrijebi diskrecijsko pravo pa, temeljem provedenih dokaza i slobodnom ocjenom istih, zaključi da vaš zahtjev nije društveno prihvatljiv. Pazite, nije društveno prihvatljiv, a vi već imate trošak takse na tužbu, vještačenje (cca 1000 kuna), pa rasprave, računajte barem tri, i došli ste gotovo sigurno do 3000 kuna, često i više.

Obzirom na šaroliku primjenu ovog članka u praksi odvjetnici su dovedeni u situaciju da bi valjda trebali da gledati u staklenu kuglu, ako žele predvidjeti ishod suđenja, što u samom startu obeshrabruje oštećene u namjeri utuženja, što je i bila očita intencija guranja ovog članka u zakon. Dakle, ironično, „najlakši“ slučajevi stvaraju najveće poteškoće i najiskusnijim odvjetnicima.

Kod teških ozljeda situacija je već nešto jasnija. Ozbiljni odvjetnički uredi imaju svoje liječnike-vještake koji, na osnovu dostavljene dokumentacije, daju orijentire u pogledu klasifikacijskih elemenata, u skladu s Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda, pa temeljem takvog nalaza odvjetnici utvrđuju VPS.

Dakako, i osiguravatelji imaju svoje liječnike-cenzore, a sud će suditi na temelju vještačkog nalaza kojeg će sačiniti treći liječnik, a to je sudski vještak po odabiru suda, pa se onda, nakon što je medicinska ista dokumentacija prošla kroz ruke troje liječnika, očekuje objektivna ocjena, a zapravo se u praksi često dogodi da se cijenjeni kolege nikako ne mogu usuglasiti među sobom. Iskustava su upravo čudesna, a pravi je apsurd što sve postane predmet vještačenja. Najinteresantniji su svakako, makar je njihova nužnost upitna, nalazi psihijatara, koji opisuju stavku pretrpljeni strah. Tako jedan nalaz komentira da je oštećena nakon udesa zadobila strah koji joj otežava igru loptom.

Istine radi, nalazi vještaka rijetko su tako osobni, češće nastaju šablonski, kao masovni proizvod. Ponekad stranka niti ne bude pozvana na pregled nego se mišljenje donosi na temelju izvršenog uvida u dokumentaciju, bez potpune kliničke slike pacijenta pa i samog vještaka ponekad iznenadi stanje osobe koju, prvi put, ugleda na ročištu. To ne znači da će to reći na sudu, od njega ćete čuti uglavnom jedino famoznu rečenicu „u cijelosti ostajem kod svog pisanog nalaza od …“. Nije za očekivati da u kaosu koji vlada po svim sferama postoji pravosudna enklava koja je uređena, ali ponekad je zastrašujuće s kakvom vrstom nonšalancije svi učesnici rješavaju kojiput vrlo ozbiljne životne probleme.

Eto, na ponovljenom suđenju Horvatinčiću vještak kaže da ne može utvrditi da nije bilo sinkope kao niti potvrditi da je bilo sinkope. Pola sela kaže da je nevina, a pola sela da nije. E, sad je sve rečeno.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Postavljanje tužbenog zahtjeva u milijunskim iznosima nijedan vam ozbiljan odvjetnik neće predložiti

O vrijednosti predmeta spora ovisi i visina odvjetničkih naknada, a samim time i troškova vođenja spora, koje ste dužni podmiriti ovisno o uspjehu u sporu, dok ste svaku obavljenu radnju svog odvjetnika dužni podmiriti po izdanom računu, neovisno o tome jeste li spor uopće dobili.

Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda donijeli su nešto dobro, ujednačavanje sudske prakse na području cijele države, jer su prije toga postojale velike razlike u visini dosuđenog, ovisno o županijskim sudovma, ali su, isto tako sveli suđenje na zbrajanje i oduzimanje, a bez nužnog procesa individualiziranja svakog pojedinog slučaja. Iznimke, istina, postoje, ali u toj mjeri da samo potvrđuju pravilo.

Kada se pokušate prisjetiti svih velikih, poznatih predmeta i iznosa koji su licitirani u tužbenim zahtjevima, zajedničko im je pusto nabacivanje milijunima, u potpunom raskoraku s Orijentacijskim kriterijima. Kada do nesreće dođe vi kao laik znate uglavnom ono što ste vidjeli u medijima pa možda i pomislite da bi bilo zgodno staviti milijunske iznose kao petit tužbe, kada ih neki odvjetnici za svoje stranke tako autoritativno traže. Od svakoga tko vas u tome potiče bježite glavom bez obzira, svaki iole etičan odvjetnik upozoriti će vas na kvaku zvanu odvjetničke naknade, odnosno troškovi vođenja spora.

Odvjetničke naknade su propisane odvjetničkom tarifom, odobrenom od Sabora RH kao cjenik koji propisuje nagradu odvjetniku za svaku obavljenu radnju. Cijena svake obavljene radnje ovisi o vrijednosti predmeta spora (VPS). Vaš odvjetnik vam je ovlašten ispostaviti račun i na njega dodati  PDV, a vi ste ga dužni podmiriti neovisno o ishodu spora. Dapače, s poreznog stanovišta, odvjetnik je dužan to učiniti i bez propisanih razloga nije ovlašten raditi pro bono, kako isto ne bi bilo tumačeno kao utaja poreza. Protivna strana, dakle tuženik također ima pravo na trošak po tarifi, a ovisno o VPS-u. Sud se u presudi određuje i prema trošku, a prema sadašnjoj praksi, sudi trošak svakoj strani u sporu, ovisno o uspjehu u sporu.

Što to znači? Znači da ste, ako ste postavili zahtjev na 100 000 kn, a sud vam dosudi 50 000, uspjeli u svom zahtjevu s 50% pa će vam sud suditi 50% troška, ali će isto tako suditi 50% protivnoj strani jer i ona ima jednak uspjeh u sporu. Sada zamislite da ste tražili 10 milijuna, a sud vam dosudi  milijun. Vi ste uspjeli s 10% svog zahtjeva, a protivna strana s 90%. Sud će obračunati temeljem obavljenih radnji vaš trošak i priznati ga sa 10%, pa će obračunati tuženiku po istom principu njegov trošak i priznati mu 90% troškovnika, jer toliki je njegov uspjeh u parnici. Tarifa nije šala, osobito kod velikih iznosa i dugotrajnih parnica. Dakle može vam se dogoditi da ste dobili spor, a da ostanete dužni tuženiku više nego on vama. Dodajte k tome i činjenicu da vaš odvjetnik ima pravo vama naplatiti svoj rad pa, sada kada vam je jasno zašto je iznos VPS-a toliko važan, možemo govoriti o načinu na koji se utvrđuje vrijednost predmeta spora prilikom utuženja.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Ne držite ruke u džepovima i još par mudrih savjeta o tome kako dočekati proljeće žive glave.

Ozljede koje nastaju u zimskim mjesecima događaju se često zbog vremenskih uvjeta, posebice snijega, poledice i hladnoće. Zimi se pogoršavaju uvjeti za vožnju uslijed pojave snijega i leda na kolniku, te smanjene vidljivosti uslijed magle i gustog snijega ili ledene kiše. U sezoni “snježnih sportova”: skijanja, daskanja na snijegu, klizanja, i sanjkanja povećava se rizik od sportskih ozljeda. Te ozljede se u dobroj mjeri mogu spriječiti prepoznavanjem i izbjegavanjem rizičnih čimbenika odnosno poduzimanjem preventivnih mjera.

„Hodajte polako, malim, kratkim koracima. Gledajte ispred sebe dok hodate, ne u mobitel, i budite svjesni mogućnosti da možete lako pasti. Nosite primjerenu obuću s potplatima koji smanjuju sklizanje. Ruke držite izvan džepova te izbjegavajte nošenje teških predmeta u ruci jer se smanjuje ravnoteža tijela. Posebnu pozornost obratite prilikom ulaska u zgrade, trgovine ili druge prostorije zbog mokrih i skliskih površina. Prilikom silaženja po stepenicama obavezno se držite za rukohvat, polako stopalom isprobavajte površinu stepenice na koju silazite prije nego što prebacite čitavu težinu tijela.“- savjetuje Hrvatski zavod za javno zdravstvo u svom vodiču Kako spriječiti ozljede u zimskim mjesecima.

Nakanite li se pak na put automobilom budite sigurni da ima zimske gume i dodatnu zimsku opremu. Nije riječ o udruženom napadu vulkanizera na vaš mršavi budžet nego o goloj nužosti, ako želite izaći na cestu.  Ako su vremenski uvjeti i stanje na cesti vrlo nepovoljni – gusti snijeg, neočišćeni kolnici, ledena kiša i slično, odgodite sve što nije neodgodivo i radije ostanite kod kuće. Pridržavajte se savjeta za sigurnu vožnju u zimskim uvjetima – izbjegavajte nagle pokrete upravljačem, nagla kočenja i ubrzavanja jer uslijed snijega i/ili leda na kolniku dolazi do smanjenog prianjanja između površine guma i površine kolnika što pridonosi otežanom upravljanju i kontroli vozila. Za vrijeme vožnje pozorno pratite situaciju na kolniku kako bi na vrijeme mogli izbjeći moguće opasne situacije (zaustavni put vozila u uvjetima poledice može biti višestruko veći od onog pri vožnji u uvjetima suha kolnika).

Rekreativni skijaši i daskaši trebali bi najmanje dva mjeseca prije planiranog skijanja i daskanja na snijegu poraditi na fizičkoj kondiciji. To što ste nekad možda imali najbolji rezultat skakaonice ili bili juniorski prvak države ne znači da zauvijek imate to u nogama nego da ćete, bez fizičke pripreme, najvjerojatnije završiti sa slomljenom nogom. Držite se uređenih i označenih staza.

Učite djecu sigurnom sanjkanju, izbjegavajte strme i ledom prekrivene staze, kao i one na kojima se nalaze prepreke (ograda, stablo, kamenje i sl.) jer u slučaju pada može doći do teških ozljeda. Mislio bi čovjek da se podrazumijeva, ali nije naodmet ponoviti da nikako ne dopuštate djeci da se kližu, niti hodaju, po zaleđenom Jarunskom jezeru, jer postoji mogućnost puknuća leda!

I jedan savjet iz naše bogate prakse; ako do nesreće ipak dođe bogata odšteta vam sigurno neće nadoknaditi upropaštene blagdane. Casus sentit dominus, govorili su još stari Rimljani. Štetu uvijek trpi onaj kome je učinjena.Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Možda nismo Njemačka, ali Idiotentest bi nam dobro došao

Izvanredni nadzorni liječnički pregled medicinsko je testiranje na koje policijska uprava/postaja upućuje vozača koji je zatečen da upravlja vozilom pod utjecajem alkohola iznad 1,5 promila, a da bi vratio oduzetu vozačku dozvolu. Najčešći je razlog zbog kojeg kronični alkoholičari više nikad ne sjednu za upravljač i daleko učinkovitiji simboličnih od zaštitnih mjera koje izriču prekršajni suci jer, da biste bili sigurni da ćete proći detaljne analize kojima će vas podvrgnuti, trebate ostati trijezni barem mjesec. Za mnoge se to pokaže prevelikim izazovm. Ako ne zadovoljite ponovno možete izaći na pregled tek za šest mjeseci.

U Njemačkoj su stvari još malo kompliciranije. Vozače koje uhvate za upravljačem s više od 1,6 promila alkohola ili pod utjecajem droga ostaje, dakako, bez dozvole, kao i osoba koja je prikupila 18 negativnih bodova. Ako i nakon isteka tog perioda Ured za izdavanje vozačkih dozvola  sumnja u sposobnosti osobe, traži specijalni medicinsko-psihološki pregled. Taj takozvani „Test za idiote“ (Idiotentest) sprovodi se u tri faze: uz pomoć računala testiraju se koncentracija, refleksi i pažnja, zatim psiholozi specijalisti ispituju psihičku podobnost osobe i na kraju, kao kod nas, slijedi fizički pregled kako bi se isključila zloupotreba alkohola i droga. Između ostalog, uzimaju se uzroci urina i krvi.

Cilj je medicinsko-psihološkog pregleda da kod osobe koja je nakupila negativne bodove probudi savjest. Osoba koja zna da mora proći kroz sve to mora se za to dobro pripremiti. To znači da rade na tome da ne ponove grešku. Neki koji su dozvolu izgubili zbog alkohola ili droge pred testove apstiniraju ili se potpuno odriču pića i droge. Iz prvog pokušaja polovica vozača u spije proći test.

Zanimljivo je kako na Idiotentestu možete završiti i ako učestalo ponavljate isti prekršaj, primjerice parkirate na mjestu za invalide jer u Uredu za izdavanje vozačkih dozvola smatraju da je, ako stalno ponavljate istu glupost, legitimno pitati se što nije u redu s vama. Godišnje na testu završi stotinjak tisuća Njemaca i, što je očito iz samog naziva,  da pojavljivanje na testu vozačima stvara prilično neugodnosti i smatra se sramotnim. Sve to veselje i prilično košta, 350-750 eura, a plaća ga sam vozač. Želimo li zakomplicirati život recidivistima i injektirati koju kunu u naše siromašno zdravstvo evo prijedloga, ništa lošijeg od mnogih predloženih izmjena Zakona o sigurnosti prometa na cestama o kojima čitamo ovih dana.

Poučena reakcijama na komentar o švedskom iskustvu s ograničenjem brzine očekujem mnogo zaključaka kako to nije primjenjivo kod nas jer „nismo mi Njemačka“. Nismo. Ali još kao dijete su me naučili da bi mi uzor trebao biti najbolji đak u razredu. Mađarska to, po mnogočemu, nije.Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Na kraju se sve svodi na onu staru uzrečicu da se s novcem ipak nešto lakše pati.

Kada sam pisao o spornom seminaru u Opatiji, koji je omogućio da u praksi zažive Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje pravične novčane naknade nematerijalne štete, poznatiji kao Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda, ustremio sam se dokazivati kako takav seminar nije smio biti niti održan, a kamoli da takvim sastavom učesnika daje legitimitet jednoj vrlo čudnoj praksi, a da bih, smatrajući valjda da je to svima svakodnevnica, kao što je postalo meni, zanemario objasniti što je u samim Orijentacijskim kriterijima, a zatim i praksi koja je iz njih nastala, uopće čudno i sporno.

Osnovna je ideja korektna, da se na neki način ujednači sudska praksa, jer se događalo da različiti sudovi imaju potpuno različite kriterije pri dosuđivanju visine tužbenog zahtjeva. U svom tadašnjem izlaganju predsjednik građanskog odjela g. Jakob Miletić je vrlo pažljivo naglasio termin orijentacijski navodeći da je svaki predmet poseban i podložan odluci suda međutim te su njegove riječi prošle posve nezapaženo. Praksa je formirala metodu zbrajanja i oduzimanja i danas je postupak određivanja odnosno suđenja visine nematerijalne štete sveden na zbrajanje i oduzimanje temeljem spomenutih Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda, a presudu u stvari pišu vještaci koje sud odredi, i to kako u pogledu osnova (vještaci prometne struke), tako i u pogledu visine zahtjeva (vještaci medicinske struke). I tako, kako to obično biva, svaka stvar koja se da upotrijebiti da se i zloupotrijebiti, i to do mjere da izgubi smisao.

Konkretno, ako ste stradali u Zagrebu, ili nekom od većih gradova, vama je sve manje-više dostupno, od liječnika, specijalista, fizioterapeuta i terenske sestre i ljekarni do pomoći u kući i sl. Ali ako ste stanovnik npr. Žumberka život vam postaje vrlo kompliciran jer vam sve što vam treba često nije na dohvat ruke, a ponekad uopće nije dostupno. Morate nekoga moliti da vas nekamo odveze, pa vrati, a normalno je i da tog i takvog obeštetite za benzin i za izgubljeno vrijeme, sretni što ste uopće uspjeli takvog naći. O luksuzu pozivanja taksija i ne razmišljajte.

Drugo vrlo često kvalifikatorno obilježje vaše situacije jest živite li sami ili u obitelji koja vam može ili  ne može pomoći. Naime, o tome rade li ljudi ili su kod kuće, imaju li ili nemaju vlastiti automobil, ovisi mogu li vam i u kojoj pomoći. Na kraju se sve svodi na onu staru uzrečicu da se s novcem ipak nešto lakše pati.

U situacijama kada doživite visok stupanj invaliditeta osuđeni ste na tuđu pomoć i i njegu pa, ako imate sreću, o vama će brinuti vaša obitelj. Sudovi, ili točnije vještaci, u tim situacijama u pravilu navode da vam je tuđa pomoć i njega potrebna 8 sati dnevno (nikad više), iako je očito da osoba koja je vezana za krevet ne može biti ostavljena sama preostalih 16 sati. Za to se dosuđuje  15 do 25 kuna po satu, ovisno o regiji, a vama se, a osobito vašoj obitelji,  događaju nezamislivi problemi. Ako mislite da je rješenje smještaj u dom za stare i nemoćne razmislite i o okolnosti da se nesreća događa uglavnom mladim ljudima koji su nečija djeca, muževi i žene, da možda i taj stradali ima svoju djecu, a prvi dom je na 200 km udaljenosti, što praktički trajno razdvaja obitelj. I to ako u njega možete ući, jer mjesta je malo. Taj dom treba i platiti, a osiguravatelj već skače s prigovorom kako treba u cijeni doma razlučiti što je cijena hrane, a što smještaja (jer biste i onako bi morali jesti i da ste zdravi!). I kako to da idete u dom koji košta 8000 kuna, a ne u neki skromnij,i recimo onaj u kojem je boravio Oliver Twist.

Jer ovdje ne govorimo o lakim tjelesnim ozljedama (trzajna ozljeda vratne kralježnice i sl.) već o situacijama koje ti život preokrenu, a netko (dakle sud) bi trebao ocijeniti i dosuditi tzv. pravičnu naknadu. Zbrajanjem, množenjem i sličnim operacijama dobivamo samo alibi presude, a ne logičnu i životno utemeljenu pa, eto, i obrazloženu presudu.

Možete li tablicom jednako iskazati lom prsta pijanista i lom prsta noćnog čuvara? Na koji način valorizirati štetu koja se dogodi osobi s dva završena fakulteta, a koja uslijed nesreće doživi potpunu promjenu osobnosti (zbog prekida dotoka kisika u mozak)? Kako ocijeniti činjenicu da je ta osoba dosad ulagala u sebe, a u trenutku kada bi trebala početi naplaćivati to ulaganje i graditi karijeru, napredovati u poslu, nije više u stanju služiti se ni tablicom množenja (onom istom kojom se služe sudovi kada joj određuju visinu štete)? Što je sa zanimanjima koje traže potpunu fizičku i psihičku spremnost i redovne godišnje liječničke preglede, a na kojima više ne možete zadovoljiti, obzirom na zdravstveni karton? Što je sa sportašima zaustavljenima u napredovanju, pa posljedično i u zaradi, da ne kažem bogaćenju?

Na moguć komentar da se to dokazuje u stavci izgubljena zarada moram vas razočarati, to je postupak koji podliježe strogom  d o k a z i v a n j u.  Dakle, uzmemo platne liste u zadnjih šest mjeseci, pa koliko ste u prosjeku tada zarađivali, toliko biste valjda do mirovine. Sve drugo su nagađanja, dakle nedokazivo.

Eto, zato sam protiv tablica i množenja. Jer nisu ljudi satovi, isti i precizni, nego više oblaci koje vjetar nosi, a cilj zakona je restituirati kada je moguće, i obeštetiti  kada je restitucija nemoguća, te i takve ljude, a ne stvarati šablone da bi osiguravatelji lakše kalkulirali.Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Slab uspjeh u parnici dovodi do plaćanja visokih troškova postupka, ponekad i dvostrukih, jer i umješač ima pravo na trošak

U praksi se vrlo često susrećemo s institutom koji je, pretpostavljam, slabo poznat široj publici, a riječ je o instutu tzv. umješača. Umješač je osoba koja će na kraju sudskog postupka biti pozvana na platež, a ustvari nije tužena.

Riječ je o situaciji kada stradate kao putnik u vozilu jednog osiguravatelja, a ustvari je krivac za prometnu nesreću drugo vozilo osigurano kod drugog osiguravatelja. To je, usuđujem se reći, još jedna nakarada pravosuđa jer zakon kaže da kao suputnik imate pravo na naplatu štete neovisno o krivnji od osiguravatelja koji je u trenutku nesreće pokrivao policom obveznog osiguranja vozilo u kojem ste stradali.

Obzirom da taj osiguravatelj, nakon što isplati vama štetu, ima pravo tzv. regresa od osiguravatelja koji je kriv za prometnu nesreću, obično prvotuženi, dakle osiguravatelj u čijem ste vozilu nastradali traži tzv. miješanje u parnicu onoga tko će na kraju štetu i platiti. Slična situacija je u trenutku kada se vozite u neosiguranom vozilu, a da to niste znali, pa tužiote HUO, koji pokriva takve štete, isti će tražiti miješanje vozača koji je upravljao neosiguranim vozilom jer će u konačnici tražiti u regresu cjelokupnu isplatu štete, i to bez ograničenja iznosa.

Kod vozača koji je alkoholiziran počinio štetu svom suputniku također će osiguravatelj uputiti zahtjev za miješanje u parnicu jer i u tim slučajevima ima pravo regresirati od krivca iznos koji će platiti oštećenom 12 prosječnih osobnih dohodaka temeljem podataka Državnog zavoda za statistiku. Kod parnica za regres protiv alkoholiziranih vozača osiguravatelj mora dokazati još jednu okolnost; uzročno-posljedičnu vezu između alkohola i nastale nesreće.

Jasno je da se stvari utvrđuju okolnosno, i to za svaki pojedinačni događaj, a ovisno je i o koncentraciji alkohola. Pojedini osiguravatelji kreću u regres za sve koncentracije iznad dopuštenih, a pojedini idu tek preko 0,8 promila. No, postoje i situacije u kojima imate dva ili više promila alkohola, a da osiguravatelj ne može regresirati bilo kakav iznos od vozača, npr. Nalet drugog vozila zbog oduzimanja prednosti ili nepropisnog prestrojavanja drugog vozila, semafor…

Kada komentiram da se radi o nakaradi prije svega mislim na trošak vođenja postupka na koji trošak, obzirom na uspjeh u parnici ima pravo i umješač, a u razmjeru tzv. uspjeha u parnici, što znači da ćete kao tužitelj platiti dva puta trošak, odnosno njegov razmjerni dio, kako prvotuženiku, tako i umješaču.

Razlog tome je što, ako ne sudjelujete kao umješač u parnici, možete tuženiku (osiguravajućem društvu) tvrditi da biste povoljnije prošli u toj parnici, a da ste u njoj sudjelovali pa bi u tom slučaju osiguravatelj trebao voditi ponovno parnicu dokazujući da je učinio sve što je bilo potrebno, što izbjegava činjenicom da vas zove na miješanje. Da pojasnimo primjerom: osoba A suputnik postavlja tužbeni zahtjev na 100000 kn, sud dosuđuje 70000 kuna, uspjeh u parnici je 70%, a vas će dočekati 30 plus 30 posto troška protivnih strana. (link uspjeh u parnici).

Dakle, oprez kod postavljanja visine tužbenog zahtjeva, jer vi imate pravo samo na jedan trošak, a protutrošak se lako nagomila.Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Nepropisno parkiranje: Važno je znati da za počinjeni prekršaj odgovara isključivo osoba koja je parkirala vozilo, a ne vlasnik vozila

Potaknuti brojnim upitima građana kojima je služba premještanja vozila uklonila vozilo radi nepropisnog parkiranja, pojednostavljeno rečeno „pauk dignuo auto“, odlučili smo na našim stranicama malo razjasniti i rasvijetliti temu o kojoj smo već i pisali. Kako najveći broj upita primamo iz Zagreba, uzet ćemo praksu u Zagrebu kao primjer, makar ni u drugim gradovima nije puno drugačije.

Dakle, kada pauk premjesti automobil to se najčešće radi po odluci komunalnog ili prometnog redara, ovisno o tome je li počinjen prekršaj iz oblasti Odluke o komunalnom redu ili Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Vodite računa da vas očekuju dvije uplatnice, za počinjeni prekršaj i za troškove premještanja vozila i nemojte brkati te dvije stvari.

Za počinjeni prekršaj slijedi sankcija i to na način da najprije dobijete Obavijest o počinjenom prekršaju, temeljem koje možete platiti pola kazne u otvorenom roku od tri dana, a ako to ne učinite, i Obvezni prekršajni nalog na kućnu adresu. Važno je znati da za počinjeni prekršaj odgovara isključivo osoba koja je parkirala vozilo, a ne vlasnik vozila. Da bi je mogao sankcionirati redar mora najprije na odgovarajući način utvrditi njen identitet, a najčešće to čini tako da prilikom izdavanja vozila traži taj podatak od vlasnika vozila ili mu šalje odgovarajući obrazac koji je potrebno popuniti. Ako je vozilom upravljao stranac bilo bi dobro priložiti presliku njegove putne isprave ili vozačke dozvole, kako bi se podatak smatrao vjerodostojnim, kada dođe do suca. Naime, prometno redarstvo ima praksu izdavanja obveznog prekršajnog naloga po članku 229 t. 7 svaki put kada primi obavijest da je vozilom upravljao stranac, no ako ste se žalili na vrijeme, popunili sve tražene podatke i priložili ispravu nema osnove da budete kažnjeni na taj način. Napomenimo još da unutar Europske unije postoji mogućnost da se kazna naplati počinitelju dok s počiniteljima iz trećih zemalja (Srbija, BiH, SAD) to nije slučaj.

Iako mogućnost plaćanja pola iznosa kazne u tri dana zvuči privlačno, pa građani često pohrle iskoristiti tu mogućnost, vodite računa da se plaćanje kazne, prema Prekršajnom zakonu, smatra priznanjem krivnje te više nemate mogućnost žalbe. S druge strane, ako vas sud proglasi krivima još uvijek imate mogućnost platiti 2/3 kazne u roku od trideset dana i kazna će se smatrati plaćenom. Kada je riječ o najčešćem iznosu kazne za nepropisno parkiranje od 300 kuna, polovica kazne iznosi 150, a dvije trećine kazne 200 kuna, što i nije značajna ušteda. Iznosi kazne propisani su u fiksnom iznosu i sud vam neće odrediti kaznu veću od toga, ali može vas obavezati na plaćanje troškova prekršajnog postupka u iznosu od 100 ili 200 kuna, ali može vam odobriti i oslobođenje od istih, ako to zatražite i potkrijepite odgovarajućim dokazima o svom slabom socijalnom statusu (potvrda o nezaposlenosti, npr.).

No, ono što vas muči, a o čemu prekršajni sudac ne odlučuje, je iznos troška premještanja vozila od 500 kuna, ili 250 ako je riječ o započetoj radnji, koji od vas potražuje Zagrebparking. Člankom 86. Zakona o sigurnosti prometa na cestama predviđeno je da troškove premještanja vozila u ovom slučaju snosi vlasnik, odnosno korisnik vozila. Najjednostavniji način da osporite i taj trošak jest da u prekršajnom postupku bude pravomoćno utvrđeno da vozilo nije bilo nepropisno parkirano čime se gubi osnova za premještanje vozila, a onda i za naplatu troškova.

Na samo premještanje vozila možete se i trebate žaliti, ali odluku o osnovanosti odluke o premještanju donosi isto prometno redarstvo koje je naredilo uklanjanje vozila, dakle kadija te tuži, kadija ti sudi. Prvu pravu priliku za osporavanje tog troška imat ćete tek kada on dođe na ovrhu, koju onda možete osporavati u sudskom postupku.

Zvuči komplicirano, znamo. Da vas malo oraspoložimo donosimo dokaz da je moguće; sudsku presudu u kojoj se revolitrani sudac obraća okrivljeniku protiv kojeg je upravo odbacio optužbu za desetak kazni za nepropisno parkiranje. Gospođa sudac uistinu ima razloga biti revoltirana, no svoje je nezadovoljstvo usmjerila na krivu adresu, prema osobi koja poznaje pravo i postupa u skladu s njim, a ne prema sistemu s kojim, očito, nije taj slučaj pa iz presude u presudu ponavlja istu grešku i, ne naučivši ništa, ne uspijeva naplatiti ni običnu kaznu za nepropisno parkiranje.

 

 Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

I poslodavac ima, u slučaju prometne nesreće, pravo na naknadu štete od osiguravajućeg društva

Poslodavac ima pravo od osiguravajućeg društva potraživati iznos isplaćene naknade plaće koji je platio radniku za 42 dana bolovanja ako je radnik bio na bolovanju zbog štetne radnje za koju je odgovorno osiguravajuće društvo.

„Tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.“-kaže članka 1045. Zakona o obveznim odnosima.

No, kada zaposlena osoba strada u prometnoj nesreći, bez obzira na to je li joj priznata i ozljeda na radu, naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad, temeljem članka 33. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, isplaćuje pravna ili fizička osoba (poslodavac) za prvih 42 dana bolovanja.

Time je poslodavac nesporno oštećen, jer je u obvezi isplatiti naknadu, a zauzvrat nije primio nikakav ekvivalent – obavljeni rad svog radnika. Jer, da se radnik u vrijeme kada je bio na bolovanju nalazio na radu poslodavac bi mu isplatio plaću, ali bi za ovu isplaćenu plaću od strane radnika bio obavljen za poslodavca određeni rad. Kako nikakav rad nije primio jasno je da je time njegova imovina umanjena, dakle učinjena mu je šteta.

Mnogi radnici smatraju da odlaskom na bolovanje nakon prometne nesreće oštećuju svog poslodavca, koji im naknadu isplaćuje, te zato nastoje što prije se vratiti na radno mjesto, čak i po cijenu toga da nisu u potpunosti zaliječili ozljede. Unatoč tome što za tu štetu nije kriv radnik, poslodavci se rijetko odlučuju tražiti naknadu od stvarnog krivca, na što evidentno imaju pravo. Tu lošu praksu i pogrešan način razmišljanja je potrebno hitno mijenjati.

Za štetu koju poslodavac trpi odgovorna je osoba koja je uzrokovala prometnu nesreću, jer je njenom krivnjom radnik na bolovanju umjesto na svom radnom mjestu. Obzirom da je polica osiguranja od automobilske odgovornosti obavezna, štetu snosi osiguravatelj, a čemu u prilog govori i sudska praksa.

Što kada je radnik na bolovanju duže od 42 dana? Kako naknadu koju poslodavac obračunava i isplaćuje svom radniku nakon četrdesetdrugog dana nesposobnosti za rad poslodavcu vraća HZZO, jer je ista na teret HZZO-a, trpi li onda, istom logikom, i HZZO štetu? Trpi i može zahtijevati naknadu prouzročene štete od osobe koja je prouzročila ozljedu osigurane osobe, odnosno njenog osiguranja, a u okviru naknada koje terete HZZO, odnosno onih koje on isplaćuje poslodavcu.

Svi osiguravatelji koji se bave auto osiguranjem plaćaju određeni postotak naplaćene premije HZZO-u i to je zakonski regulirano. Postotak je izračunat na temelju ukupnih troškova koje HZZO plaća za liječenja, bolovanja, ortopedska pomagala, tuđu pomoć… Dakle, HZZO je obeštećen, a poslodavac apsolutno penaliziran.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Treba li plaćati kazne za počinjene prometne prekršaje u inozemstvu?

Valjda svi imamo onog jednog prijatelja koji „zna“ kako to ništa ne treba platiti i koji je dobio neke kazne prije tri godine, sve bacio u smeće i više mu ništa nije došlo. Možda bi bilo dobro da ipak proučite činjenice i onda odlučite kako postupiti.

“Ako počnete divljati na cesti nakon što prijeđete granicu, ako ne vežete pojaseve ili prolazite kroz crveno u stranim gradovima, ako zaboravite prometna pravila kad ste u drugoj zemlji, pomno se zamislite nad sobom i poduzmite nešto u vezi s time jer se više nećete moći nekažnjeno izvlačiti”-najavljeno je u videu Europskog parlamenta prije tri godine. Evo, što je Europski parlament učinio u vezi s tim.

Nakon donošenja Direktive (EU) 2015/413 Europskog parlamenta i vijeća od 11. ožujka 2015. o olakšavanju prekogranične razmjene informacija o prometnim prekršajima protiv sigurnosti prometa na cestama u Hrvatsku su počele kapati prve kazne za prekršaje počinjene u inozemstvu. Obavijesti o počinjenom prekršaju uglavnom nisu uručivane preporučeno, nisu bile na hrvatskom jeziku (jer je naplativost bila mala i uredno postupanje bilo je neisplativo, a i upravni postupci se razlikuju od zemlje do zemlje) i uglavnom su završavale u smeću.

Sljedeći korak je bilo uključivanje u EUCARIS (EUropean CAR and driving license Information System), je jedinstven sustav koji državama omogućava razmjenu njihovih podataka o vozilima i vozačkim dozvolama i/ili drugim podacima vezanim za promet. Dakle, sada su vlasti zemlje počinjenja dobile pristup vašim podacima i sada znaju na koga nasloviti obavijest.

Osim toga, Hrvatska ima potpisan sporazum o suradnji s Austrijom, Bugarskom i Mađarskom što znači praktičnu pomoć zemlji počinjenja od službi zemalja iz koje prometni prijestupnik dolazi i to u slučaju da prijestupnik odbija platiti kaznu ili tvrdi da sam nije upravljao vozilom, a hoće li to uistinu dovesti do učinkovitije naplate kazni znati ćemo nakon ovog ljeta.

Čak i kada je procedura propisno izvršena problem je što zakonodavstva članica EU nisu prilagođena, a upravni su postupci različiti od države do države. Tako se mogu dogoditi paradoksalne situacije da hrvatski sud na temelju pravomoćne presude druge države odbije izvršiti ovrhu nad našim vozačem zbog toga što druga država nije u postupku poštovala prava okrivljenika (npr. prekršitelju nije na hrvatskom jeziku dostavila prekršajni nalog ili taj nalog nije imao uputu o pravnom lijeku).

No, nemojte misliti da vas to oslobađa od plaćanja kazne, država koja vas tereti za prekršaj može protiv vas na svom tlu provesti sve raspoložive mjere ako za taj prekršaj nije nastupila zastara. Primjerice, mogu vam na licu mjesta naplatiti kaznu i tada ne mora prekršajni nalog biti na hrvatskom jeziku.

Naplata prometnih prekršaja za prekoračenje brzine za strane države kod većine stoga ide ovako: Država u kojoj ste počinili prekršaj šalje vlasniku vozila obavijest o kazni na kućnu adresu s nadom da ćete tu kaznu sami platiti i u pravilu, zbog toga što bi to bilo preskupo, ne ide u sudski progon. Ali, to ostaje zabilježeno u njihovom sustavu i ako vas zaustave u prometu ili na graničnom prijelazu (primjerice, na aerodromu), mogu vam na licu mjesta uručiti obavijest i naplatiti kaznu. I tada vam prekršajni nalog ne moraju dati na hrvatskom jeziku. Zastarni rok u prekršajnom postupku u večini zemalja EU je četiri godine. To znači da ćete se morati ozbiljno kloniti zemlje u kojoj se niste pristojno vladali, ako želite izbjeći sankcije.

Isto bi, otprilike, i Hrvatska trebala primjenjivati na prekršaje koje građani EU počine na našem teritoriju, što je upitno u praksi. Naša policija, unatoč svim potpisanim sporazumima, još uvijek više voli staru prkasu prema kojoj čovjeku oduzme dokumente dok kazna ne bude plaćena ili na drugi način pravomoćno okončan postupak. A što se tiče prekršaja prekoračenja brzine snimljenih stacioniranim uređajima, njihova naplativost rijetko prelazi deset posto i u domovini.

 Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail