„Gospon doktor ja bi štel da je sve po zakonu, i u moju korist!“

Ne volim generalizirati ali moram ustvrditi da, ako ne baš sve, ali neke struke, odnosno poslovi, imaju načela, obrasce ponašanja koje je formiralo vrijeme, stupanj civilizacije, svladana iskušenja, dotadašnje iskustvo i sl.  Neki to nazivaju i kodeksom ili nepisanim pravilima, ovako ili onako, ali poanta je da ih se svi pridržavaju. Nepridržavanje tih, kojiput i pisanih pravila, rezultira osudom okruženja, pa i šire javnosti. U ekstremnom slučaju, u kriminalnom miljeu naprimjer, kršenje kodeksa zna završiti i u osmrtnici. Redovno, recimo, iako nije nigdje propisano, nije običaj zaposliti suđenog pedofila u dječji vrtić. A što je sa pravosuđem?

Do ovog pitanja došao sam listajući jedan dobro poznati spis koji mi je, na kraju, donio nešto kao djelomičnu satisfakciju. Naravno, prije toga mi je odnio nekoliko godina života. A stvar počinje, jasno, s čovjekom kojem je netko vrlo neodgovoran dao onaj sudački čekić u ruke da razmahuje njime po kolektivu. Jer, svaka politika počinje kadrovskom politikom, otkako je onomad razbistrio tu stvar drug Josif Visarionovič.

Gospodin sudac čini sve kako bi maksimalno oštetitio tužitelja jer mu, iz nekog razloga, osoba tužitelja nije simpatična. A još ga više nervira njegov zastupnik. Ali, da budemo pošteni, sve po zakonu. Podsjetio me na jednu od mojih prvih stranaka i veličanstvenu rečenicu: „Gospon doktor ja bi štel da je sve po zakonu, i u moju korist!“ E, ovaj g. sudac je štel da sve bude po zakonu, ali na štetu tužitelja.

Detalji predmeta, da se ne ponavljam, dostupni su na http://www.naknadastete.hr/andrej-bulat-cekao-je-vise-od-sest-godina-na-presudu-sibenskog-opcinskog-suda-za-prometnu-nesrecu-u-kojoj-je-bio-suvozac-docekao/, a ovdje možete pogledati i videoprilog.

Tijekom parnice predlagao sam više puta stranki da tražimo izuzeće, i pokušamo ga obrazložiti tendencioznim vođenjem postupka, ali se stranka je nije željela upuštati u to pa ne nikada nećemo saznati kako bi taj pokušaj završio. Tako da, vođen duhom zakona, i nošen valovima vlastitog egotripa, g. sudac sudi u prvom stupnju 50% suodgovornosti za nastalu štetu, jer je tužitelj sjeo u automobil sa alkoholiziranim vozačem. Srećom da tuženom nije na pamet palo tražiti i više od 50%, jer bi vjerojatno i to bilo usvojeno.

Drugostupanjski sud, nakon žalbe tužitelja, preinačava presudu na 30% suodgovornosti, dakle gotovo prepolovljuje suodgovornost. Za napomenuti je da drugostupanjski sud baš nema običaj čitati presudu pa se ne upušta u utvrđivanje okolnosti koje proizlaze iz spisa nego, onako preko koljena, vidjevši da je prethodnik prećerao van svih običaja, smanjuje postotak.

Tužitelj ulaže reviziju, smatrajući da niti tih 30% njegove suodgovornosti nije dokazano kako to zakon traži. Revizija je, treba naglasiti, izvanredni pravni lijek protiv pravomoćne presude, pa je valjda iz toga jasno da je njeno usvajanje izvanredan događaj. No, događa se nešto još neočekivanije, primjer kakav do sada nismo imali. U fazi kada je revizija na odlučivanju, a nakon što je uručena njegovom zakonskom zastupniku, tuženi prihvaća prijedlog da se nagodbom smanji suodgovornost za još 10%  pa sada imamo odnos 80/20.

Prihvaća to jer vidi da u spisu nije dokazan osnov za bilo kakvu suodgovornost, uz onakvog suca nije ni bilo potrebe baviti se dokazivanjem, i da bi se moglo dogoditi da Vrhovni sud pročita končcno spis i preinači presudu. Tužitelj se ne usuđuje čekati sljedećih nekoliko godina odluku Vrhovnog suda, a bogami nije niti siguran hoće li netko konačno pročitati spis i što još kome može pasti na pamet, pa prihvaća nagoditi se na tih 80/20 .

Da se vratimo na načela,  da postoji, i da se primjenjuje, načelo pravne sigurnosti tužitelj bi mirno čekao odluku Vrhovnog suda jer u spisu nema ničega što bi dokazalo da je suvozač znao da je vozač alkoholiziran. A sudi se na temelju stanja spisa, brižljivom ocjenom svih provedenih dokaza, jasno i po zakonu. Osim ako nemaš neke posebne razloge kao sudac suditi drugačije. I, da ne bi bilo zabune, nikoga ne sumnjičim za bilo kakva davanja ispod stola. Ovdje je bio u pitanju samo osobni inat suca koji je koštao sve uključene i vremena, i novaca, i živaca, i bjesova…

Odvjetnik kćeri stradaloga rekao da nema pravo na naknadu štete. Uključila se Udruga.

Statistički, najveći broj prometnih nesreća sa smrtnim ishodom dogodi se u danima vikenda, kao posljedica veselih proslava zalivenih alkoholom. A nema većeg slavlja od onoga kada Romi obilježavaju Đurđevdan. Tako se i lani, u jednom gradiću u primorsko-goranskoj županiji, okupilo lijepo društvo na proslavi uz rijeku. I popilo se. Pijani su bili svi, i muško i žensko. Ali je policija, po običaju, pokvarila veselje pa su izabrali najtreznijeg među sobom da ih odveze kući. I tu se dogodila tragedija. Jer ni najtrezniji očito nije bio dovoljno trijezan pa je izgubio kontrolu nad vozilom i prevrnuo ih na krov. Vlasnik vozila, zbog svoga stanja smješten na poziciju suvozača, smrtno je stradao. Obitelj pokojnika obratila nam se jer su imali problema s naknadom štete.

Zapravo, problema nema. Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda tu su precizni. Pravo na naknadu štete po osnovi duševnih bolova zbog smrti bliskog srodnika, u iznosu od 220 000 kuna, imaju roditelji, bračni drug i djeca na skrbi stradaloga, dok odrasla djeca imaju pravo na iznos od 150 000 kuna. Kako je supruga preminula ranije, u ovom je slučaju iza pokojnika ostalo dvoje odrasle djece, sin i kći. I sve je trebalo biti jednostavno. Dok odvjetnik nije kćeri rekao da ona nikakva prava – nema.

Jer, iako je u sinovom rodnom listu upisan kao otac, u njenom rodnom listu u toj rubrici nema ničega. Tko će ga sada znati zašto. Navodno jer nije imao osobnih dokumenata. A na našim vratima sada stoji uplakana djevojka koja ponavlja: „I meni je bio tata!“ Da u očima ove države to ne znači ništa, ako za to ne postoji papir, već joj je pokušao objasniti odvjetnik. A papira nema, niti ga može biti. Scenarij dostojan emisije „DNK analiza“ TV Pinka. (Ako ne znate o čemu je riječ, ne googlajte, mirno možete živjeti i bez spoznaje o granicama TV  trasha.)

Kad smo već u susjedstvu, ako slučajno pratite sagu koja već duže vremena zabavlja javnost u Srbiji, oko navodnog sina popularnog pjevača Miroslava Ilića, onda ste donekle upućeni pa znate u čemu bi mogao biti problem. Zakon je sličan i kod nas, očinstvo se može dokazivati i utuživati do dvadesetpete godine djeteta. Nakon toga pomoći nema. Ni od DNK analize.  A naša junakinja ima dvadesetsedam. K tome, poput oca, ne drži puno do administracije pa nema nikakvih osobnih dokumenata. I evo našoj udruzi nemogućeg zadatka. Opet. Jer za nemoguće nam treba samo malo više vremena, kako se volimo šaliti. Malo. Sudski spor mogao bi potrajati desetljećima, ishod neizvjestan. Pa smo pokušali drugačije. Kako? U sljedećem nastavku…

Naletio na srnu, a lovačko društvo nema dovoljno niti da bi platilo vještačenje: Još jedan primjer dugotrajnog sudskog postupka zbog naleta na divljač

Lovačka su društva, koja su po zakonu odgovorna za lovna područja koja se nalaze uz cestu te su ih dužna osigurati i postaviti znakove upozorenja, često na granici solventnosti, pa ne samo da ne mogu pokriti štetu nastalu na vozilu, već često ne mogu pokriti niti troškove sudskog vještačenja a i sklona su odugovlačenju postupka koji se, poput ovog slučaja, često znaju protegnuti i na tri ili više godina…

Pozadina događaja i sudski postupak

Vozač prilično skupog automobila naletio je na cesti na srnu, kojom prilikom je srna pregažena te je potom i uginula, a na automobilu je počinjena velika materijalna šteta. Svjedok u sudskom postupku – lovnik koji je na poziv policije došao ukloniti srnu – rekao je sudu kako nikada nije vidio takvo mjesto nesreće koja je posljedica naleta na divljač te je rekao kako je srna bila “sva u komadima”, ponegdje su se vidjele jedino koža i kosti. Na automobilu su nastala velika oštećenja – branik, prednja hauba, maska, farovi, gotovo cijeli prednji dio auta bio je znatno oštećen te je šteta procijenjena na oko 35.000 kuna.

Vozač je na sudu izjavio kako je vidio da se krdo srna približava cesti no kako nije pretpostavio da će cestu i prelaziti te stoga nije prilagođavao brzinu niti kočio, već je nastavio voziti brzinom od oko 80 km/h. Prije naleta automobila na srnu, izjavio je vozač, nije na cesti vidio nikakav znak opasnosti od divljači, a kada je počeo kočiti jer je bilo jasno što će se dogoditi, već je bilo prekasno.

Kao i u našim ranijim tekstovima u kojima smo se osvrnuli na problematiku naleta na divljač, i u ovom se slučaju na strani tuženika našlo lovačko društvo čija je odgovornost osiguravanje toga dijela ceste od naleta na divljač, budući da se lovno područje nalazi tik uz cestu. Sam tuženik, lovačko društvo, odustao je od bilo kakvog prometno-tehničkog vještačenja budući da nije imalo dovoljno sredstava da financira taj postupak.

U našim ranijim osvrtima već smo vidjeli da situacija u kojoj lovačko društvo nema dovoljno sredstava za sudski postupak ili isplatu naknade štete nije nimalo rijetka. Međutim, tuženik je predložio vještačenje radi li se uistinu o tako velikoj šteti na automobilu te dodatno utvrđivanje suodgovornosti tužitelja (vozača) od barem 10 posto budući da je tužitelj i sam priznao kako nije na vrijeme prilagodio brzinu, iako je vidio krdo srna.

Iako je prvostupanjski sud presudio u korist tužitelja (uz uvažavanje i njegove odgovornosti u omjeru od 10 posto), tužitelj se potom na presudu žalio, budući da je osiguravajuće društvo kod kojega je lovačko društvo bilo osigurano smanjilo iznos isplate za franšizu, te je tužitelj potraživao razliku od lovačkog društva. Budući da nije bilo vještačenja, tužitelj je u svojoj žalbi istaknuo i kako nema elemenata temeljem kojih bi se moglo zaključiti da je vozač svojom vožnjom doprinio nastanku štetnog događaja u bilo kojem iznosu.

Naš komentar slučaja

Kao što smo već nekoliko puta pisali, prometne nesreće u kojima je došlo do naleta motornog vozila na divljač zbog izlaska divljači na cestu niti su rijetki, niti su – kako bi se na prvi pogled moglo pretpostaviti – jednostavni. Iako je nominalno, prema pravnom okviru, za nalet divljači pod vozilo na cesti odgovorno lovačko društvo koje upravlja lovištem koje se nalazi oko ceste, te je ono dužno i poduzeti odgovarajuće korake poput obilježavanja ceste znakovima koji upozoravaju na opasnost od izlijetanja divljači na cestu, sudski postupci u praksi nisu nimalo jednostavni.

Čest je problem da lovačka društva nemaju dovoljno financijskih sredstava da pokriju štetu na automobilu, naročito u ovakvim slučajevima kada se radilo o skupljem automobilu na kojem je počinjena velika šteta. Katkada lovačka društva nisu niti dovoljno solventna, kao u ovom primjeru, pa ne žele pokriti niti trošak prometno-tehničkih vještačenja kojima bi se podrobnije utvrdile okolnosti nesreće, a nekada se ne može niti lako utvrditi odakle je divljač izašla na cestu i koje je lovačko društvo odgovorno. Uz žalbu na drugostupanjskom sudu i eventualna ponovna suđenja u cijelom postupku ili samo u jednom njegovom dijelu, nije stoga u Hrvatskoj nimalo neobično vidjeti slučajeve ovakvih prometnih nesreća koji pred sudom traju i više godina.

Dogodi li vam se prometna nesreća u kojoj ste naletjeli na divljač, preporučujemo da, za početak, utvrdite je li policijski zapisnik koji utvrđuje okolnosti nesreće dovoljno detaljan te uključuje li informacije poput lokacije znakova koji upozoravaju na opasnost, budući da bi ovi elementi mogli biti važni tijekom daljnjeg sudskog postupka.

Svakako vam preporučujemo da potražite i pravnu pomoć – vrstu pomoći kakvu našim članovima u Udruzi Bonus pružamo besplatno u okviru članstva – jer praksa pokazuje da čak niti ova vrsta nesreće u kojoj u pravilu postoji jedino materijalna šteta na vozilu ne završava jednostavnom i kratkom parnicom.

Slučajevi prometnih nesreća u kojima je došlo do naleta životinje na automobil ima mnogo i, kao Udruga Bonus, možemo reći kako smo prilično sigurni da nikada neće biti riješeni bez sudskog postupka; upravo zbog toga našim članovima nudimo podršku i u ovakvim situacijama kada možemo provjeriti koje lovačko društvo gospodari pojedinim područjem, tko je zakupac lovišta i je li ta pravna osoba uopće solventna ili je već dulje vrijeme blokirana. O tome može ovisiti i odluka o isplativosti pokretanja sudskog postupka i druge pravne radnje.

Andrej Bulat čekao je više od šest godina na presudu šibenskog općinskog suda za prometnu nesreću u kojoj je bio – suvozač. I dočekao.

Andrej Bulat, ako se sjećate, izgubio je obje noge u prometnoj nesreći prije više od šest godina, u kojoj je bio suvozač. U međuvremenu je morao prilagoditi kuću svom invaliditetu, nabaviti vozilo s posebnim komandama, pokriti troškove terapija i od nečega živjeti, a odštete niotkud. Pogledajte prilog o Andreju Bulatu.

Nakon nesreće je prebolio MRSA-u, legionarsku bolest i ozbiljne dekubituse. Sve troškove koje nije pokrivao HZZO, morala je podmiriti njegova obitelj, uključujući i spužvu za invalidska kolica, koju ne priznaje HZZO, a  stavlja se na sjedalo invalidskih kolica da se ne bi ponovio dekubitus.

U ovom postupku prvi novčani iznos na ime naknade štete uplaćen tužitelju Andreju Bulatu 07. srpnja 2017. godine, dakle nakon šest i pol godina. U tih šest i pol godina, prve tri godine tužitelj nije imao nikakvih prihoda, a ovisio je o pomoći svoje obitelji.

Prateći slučaj na našem facebooku pitali ste se zašto je sve to trajalo tako dugo. Pitali ste se što radi Andrejeva odvjetnica, oteže li druga strana postupak u nedogled? Možda smo vam trebali napomenuti da se suđenje odvijalo u – Šibeniku.

Naime, predmetu čistog pravnog osnova (suputništvo) od pokretanja tužbe do pravomoćnosti presude potrebno više od 6 godina isključivo ako sud nije poštovao načela parničnog postupka, kao i ustavom zajamčena načela, a od kojih je sud postupajući očito odustao. Institut prava na suđenje u razumnog roku uveden je u pravosuđe RH, prije svega, zbog činjenice da postoje apsolutno nerazumni rokovi u kojima se čeka donošenje pravomoćne presude. Zbog egotripa prvostupanjskog suda i pokušaja da se tužitelja odbije s tužbenim zahtjevom jer je, navodno, sjeo u auto s neovlaštenim vozačem, sud je uporno inzistirao na saslušanju turskog državljanina na radu u SR Njemačkoj, koji je zajedno sa vozačem, automobilom kojim se dogodila prometna nesreća doputovao iz Njemačke.

Da bi naplatio kasko štetu u nadležnom osiguravajućem društvu u Njemačkoj on je, po nalogu vlasnika automobila, prijavio vozača dan nakon nesreće za neovlašteno korištenje vozila. Pravomoćnom presudom kaznenog suda ta je optužba odbačena. Jasno je da pozvani svjedok nije imao nikakav interes odazvati se pozivu, ali to sud nije spriječilo da ga dvije poziva konzularnim kanalima. Da bi dokazao – nemoguće. Jer, za isključenje od odgovornosti osiguravatelja potrebno je bilo kumulirati dvije okolnosti;  da je vozilom upravljao neovlašteni vozač (što nije, jer to proizlazi iz ukupnog spisa, a konačno i proizlazi iz odustanka nadležnog državnog odvjetništva od gonjenja po lažnoj prijavi turskog državljanina, za kojeg je jasno da mu ne pada na pamet doći kao svjedok u parničnom postupku jer bi i njega mogla dočekati kaznena prijava zbog počinjenja djela iz čl. 304. Kaznenog zakona)  i  da je suputniku činjenica kako vozilom upravlja neovlašteni vozač bila poznata (što opet nema nikakvog uporišta u spisu, i isto je nedvojbeno utvrđeno već saslušanjem tužitelja i vozača još 2012. godine).

Dakle, iako su sve bitne okolnosti utvrđene još 2012., te vozač već tada izdržava svoju kaznu u zatvoru u Gospiću,  sud tek 12. prosinca 2014. godine objavljuje odluku kojom djelomično usvaja tužbeni zahtjev tužitelja. Obje strane ulažu žalbu. Nakon brojnih požurnica i zahtjeva za suđenje u razumnom roku, te povrata spisa na općinski sud kako bi ispravio propuste u dostavi presude, drugostupanjski sud 08. svibnja 2017. godine donosi presudu, koja je tužitelju dostavljena 22. svibnja 2017. godine , a tuženiku tek na inzistiranje tužitelja cca mjesec naknadno. Treba li napominjati da revizija uložena u lipnju još nije upućena Vrhovnom sudu na rješavanje.

Postupanje prvostupanjskog suda je čisti pravni ekshibicionizam, i to tendenciozan, jer je jasno da je slučajno turski državljanin došao na saslušanje da bi i dalje tvrdio da je vozač bio neovlašten, te da unatoč tome ne postoji kumulativno ispunjena pretpostavka da je suputnik znao da je vozač neovlašten.

No sud je tu da od takvih zaštiti nemoćne osiguravateljske grupacije  i to naglašava već prilikom  ispitivanja tužitelja, održanog u njegovom stanu, jer zgrada suda nema pristup za invalide, predbacujući odvjetnici tužitelja da ga je tu dovela pokušavajući izazvati sažaljenje očajnim zdravstvenim stanjem svog klijenta.

Da zaključimo, zloupotreba prava je moguća, ona se čak očekuje među strankama, zbog pokušaja odgađanja svojih obveza , međutim nije očekivana od strane suda koji je, između ostaloga, dužan respektirati načela parničnog postupka, kao i ustavom zajamčena načela.

Za zainteresirane pravnike donosimo i kronološki pregled slučaja Bulat:

  • 21. prosinca 2010. godine, datum nesreće, suputnik u vozilu registarskih oznaka DA-S 4710 ( D), u kojoj nesreći tužitelj ostaje bez obje noge uz brojne druge ozljede

 

  • 24. veljače 2011. godine-tužba predana na Općinski građanski sud u Zagrebu, a temeljem stvarne i mjesne nadležnosti. Odlukom Vrhovnog suda spis delegiran da daljnje odlučivanje Općinskom sudu u Šibeniku te dobiva broj P-1565/2011. Delegira se radi preopterećenosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu i pravilnog opterećenja svih sudova u RH

 

  • 27. listopada 2011. prvo ročište u predmetu na kojem se predlažu dokazi koji se imaju provesti u daljnjem tijeku postupka, ročište odgađa do 21. veljače 2012. kada će se provesti dokaz saslušanjem stranaka i dokaz saslušanjem vozača, te da će se pribaviti kazneni spis K-87/11 i K-191/11, uz upozorenje strankama na odredbu čl. 219. ZPP-a

 

  • podnesak tužitelja kojim obavještava sud da nije u mogućnosti pristupiti na to ročište zbog nepristupačnosti suda invalidskim kolicima te se ročište 21. veljače 2012. godine održava u stanu tužitelja gdje se izvodi dokaz njegovim saslušanjem, te sud donosi rješenje da će se zamolbeno saslušati vozač, pred Općinskim sudom u Gospiću, pošto se isti nalazi u zatvoru u Gospiću, na izdržavanju kazne, što znači da je već pravomoćno suđen zbog izazivanja prometne nesreće u kojoj je tužitelj teško stradao.

 

  • 9. kolovoza 2012.- vozač saslušan uz prisutnost zastupnika stranaka pred Općinskim sudom u Gospiću pod brojem R2-359/12.

 

  • 19. rujna 2012. godine održano je ročište pred Općinskim sudom u Šibeniku na kojem je saslušan svjedok, te rješenjem suda određena nova rasprava za 6. studeni 2012. godine radi saslušanja drugog svjedoka

 

  • 6. studenog  2012. na ročištu je saslušan drugi svjedok  i doneseno rješenje da se sljedeće ročište održava 15. travnja 2013. godine, kada će se saslušati svjedok  koji je turski državljanin na radu u SR Njemačkoj, pa će ga se zvati diplomatskim putem

 

  • 15. travnja 2013. na ročištu se konstatira se da nije pristupio turski državljanin, a obavljeno je dopunsko saslušanje vozača, ovaj puta u predmetnom parničnom postupku radi neposrednog izvođenja dokaza pred nadležnim sudom, umjesto zamolbenog saslušanja, te sud donosi rješenje o ponovnom pozivanju turskog državljanina radi saslušanja na ročište koje je određeno za 28. listopada 2013. godine.

 

  • 28. listopada 2013. turski državljanin ponovno ne dolazi na zakazano ročište, sud zakazuje ročište za 27. veljače 2014. godine i određuje medicinsko vještačenje po vještacima medicinske struke

 

  • 27. veljače 2014. provodi se saslušanje vještaka, te sud donosi rješenje da će ročište biti održano 08. svibnja 2014. godine na koje sud ponovno poziva na saslušanje svjedoka

 

  • 8. svibnja 2014. godine-saslušava se vještak dr. Ivo Blaće te se zakazuje ročište za 30. lipnja 2014. godine na koje se ponovno poziva turski državljanin diplomatskim putem

 

  • 30. lipnja 2014. ponovno ne pristupa svjedok, a sud zakazuje ročište za 23. listopada 2014. godine i zamolbeno traži od nadležnog županijskog suda u SR Njemačkoj saslušanje svjedoka

 

  • 28. listopada 2014. sud zaključuje raspravu te određuje ročište za objavu odluke 8. prosinca 2014. godine.

 

  • sud odgađa objavu te 12. prosinca 2014. godine objavljuje odluku kojom djelomično usvaja tužbeni zahtjev tužitelja.

 

  • 19. prosinca 2014. godine tužitelj ulaže žalbu na presudu, kao i tuženik dana 29. prosinca 2014. godine, te je spis upućen Županijskom sud u Šibeniku 12. veljače 2015. godine. Požurnica za suđenje u razumnom roku tuženika 11. svibnja 2016. godine, a požurnica tužitelja 30. studenog 2016. godine

 

  • drugostupanjski sud 21. ožujka 2017. godine remisorno vraća predmet prvostupanjskom sudu (presuda greškom prvostupanjskog suda nije dostavljena Državnom odvjetništvu u Šibeniku a radi eventualnog ulaganja žalbe na rješenje o troškovima nastalim delegacijom nadležnosti). Prvostupanjski sud ispravlja grešku i dostavlja presudu nadležnom državnom odvjetništvu, te ponovno spis vraća drugostupanjskom sudu.

 

  • Drugostupanjski sud 08. svibnja 2017. godine donosi presudu koja je tužitelju dostavljena 22. svibnja 2017. godine , a tuženiku tek na inzistiranje tužitelja cca mjesec naknadno.

 

  • tužitelj ulaže reviziju dana 23. lipnja 2017. godine, a nakon toga piše požurnicu da bi požurio dostavu revizije tuženiku na odgovor-što je zakonska obveza, a što sud čini tek u listopadu 2017. te tuženik 02. studenoga 2017. godine dostavlja odgovor na reviziju.

 

  • dana 27. studenoga 2017. godine, prema podacima sa internetske stranice http://e-predmet.pravosudje.hr, konstatira se da revizija još nije upućena Vrhovnom sudu na rješavanje.

Svi su navodi javno dostupni i provjerljivi na stranicama e-predmet, a Andrej Bulat voljan je na zahtjev i bilo koji dio spisa skenirati i objaviti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Velikom brzinom mi se približavao rasvjetni stup. Pokušao sam ga cik-cak vožnjom izbjeći ali me je svejedno pogodio u hladnjak.-ili Zašto je dobro odvagnuti svaku riječ koju izgovorite osiguravatelju?

U postupku naknade štete od osiguravatelja dobro je imati zastupnika kako bi dobro pripazio na svaku izgovorenu, a posebno pisanu riječ. Jer, kada ste vi osoba koja je stradala, reakcije su vam emotivne. U takvoj situaciji možete zaboraviti spomenuti neki argument koji bi išao u vašu korist, jednako kao što možete neoprezno izgovoriti nešto što bi vam bilo na štetu.

Primjeri koje navodimo, a koje su nam, iz svoje prakse, ustupili djelatnici jednog osiguravajućeg društva, nisu tako drastični,   i služe razonodi, ali slikovito dočaravaju što vam sve može izletjeti kada ste samo ljudsko biće pod stresom, a nasuprot vas stoji – birokracija.

Pisane izjave osiguranika:

1) Odmakao sam se od ruba ceste, bacio pogled na moju punicu i sletio u kanal.

2) Nakon razvoda od moga supruga svako općenje preuzeo je moj odvjetnik.

3) Između ostalog, prije moje prve prometne nezgode i nakon moje zadnje prometne nezgode nisam imao nikakvih prometnih nezgoda.

4) Pješak je odjednom sišao sa nogostupa i bez riječi nestao ispod mog vozila…

5) Morala sam ispuniti toliko obrazaca da bi mi skoro bilo draže da moj dragi suprug uopće nije preminuo…

6) Na nekim mjestima je u međuvremenu pao snijeg. Cesta je stoga mjestimično bila stvarno klizava. Pokušao sam zakočiti. Borio sam se koliko god sam mogao ali nije pomoglo. Udario sam u ogradu i postao bez svjestan. Tu je bio kraj mojoj svijesti.

7) Pregazio sam čovjeka. On je priznao svoju krivicu pošto mu se to već jednom dogodilo…

8) Na kraju sam živaca i borim se sa teškim kastritisom.

9) Kada sam došao kući greškom sam skrenuo na pogrešni kolni prilaz i udario u drvo koje na tom mjestu kod mene ne stoji.

10) Ne znam tko mi je ukrao novčanik obzirom da nitko od moje rodbine nije bio u blizini.

11) Izašao sam na cestu, od jednom je i slijeva i zdesna naišlo puno vozila, nisam znao kuda bi i tada su me udarili sa svih strana.

12) Vaši argumenti su stvarno slabi. Za takve mučke izgovore morate tražiti veću budalu, a to teško da ćete naći.

13) Policijsko vozilo mi je dalo signal da se zaustavim. Ja sam našao stup i zaustavio se.

14) Pješak očito nije znao u kojem pravcu bi išao, pa sam ga pregazio.

15) Danas Vam pišem prvi i posljednji put i ako mi ne odgovorite opet ću Vam pisati.

16) Moj sin nije srušio tu ženu. On je samo pokraj nje prošao a ona je od propuha pala.

17) Prihoda od uzgoja stoke više nemamo. Sa smrću moga supruga sva stoka je otišla sa imanja.

18) Kada sam htio stati na kočnicu, iste više nije bilo.

19) Nije mi potrebno životno osiguranje. Želim da svi budu stvarno tužni kada umrem.

20) Moje vozilo je jednostavno samo išlo ravno, što u zavoju neminovno vodi do slijetanja s ceste.

21) Vozio sam unazad niz strmu cestu, probio sam ogradu i udario u kuću.
Jednostavno se nisam mogao sjetiti gdje je kočnica.

22) Naša vozila su se sudarila točno u trenutku kada su se srela.

23) Sve račune koje dobijem ne platim odmah jer zato nemam novaca nego ih ubacim u veliki bubanj iz kojega početkom svakog mjeseca povezanih očiju izvučem tri koja tada platim. Molim Vas da se strpite dok Vas ne pogodi sreća.

24) Na žalost je moj otac podlegao svojoj strašću za lovom, zamijenili su ga sa divljom svinjom i upucali ga.

25) Odmah nakon smrti moga supruga postala sam udovica.

26) Udario sam sa svojim vozilom o cestovni odbojnik, okrenuo sam se na krov i tada sam izgubio kontrolu nad vozilom.

27) Na raskrižju sam imao nepredviđeni napad daltonizma.

28) Drugo vozilo je udarilo u moje bez da mi prethodno najavi svoju namjeru.

29) Velikom brzinom mi se približavao rasvjetni stup. Pokušao sam ga cik-cak vožnjom izbjeći ali me je svejedno pogodio u hladnjak.

30) I prije nego što sam ga udario bio sam uvjeren da taj starac nikada neće stići na drugu stranu ulice.

31) Nevidljivo vozilo je došlo niotkud, udarilo u mene i nestalo bez traga.

32) Nakon što sam navršio četrdeset godina, zaspao sam za volanom.

33) Cijeli dan sam kupovao biljke. Kada sam došao do križanja odjednom mi je izrastao grm pred očima pa nisam vidio drugo vozilo.

34) Kada sam htio udariti muhu dohvatio sam rasvjetni stup.

35) Vidio sam kako njegovo tužno lice polako prelijeće ispred mene prije nego što mi je gospodin pao na krov…

36) Vozio sam se normalno cestom kada sam osjetio potrebu da idem na WC.
Zaustavio sam se uz rub i krenuo u obližnji grm. Kada sam skinuo hlače protivnik me je od pozadi udario bagerom.

Kako izgubiti nesporan slučaj?

Puno smo pričali o tome što je potrebno da se dobije naknada štete, ali znate li što je potrebno da slučaj izgubite i da stranka nikada ne dobije naknadu štete na koju ima pravo? Donosimo dva recepta iz prakse u priči o jednoj stranki i četiri odvjetnika:

Jedna stranka

Važno je reći da je odnos odvjetnika i klijenta od presudne važnosti za dobivanje sudskog spora.  „Prije svega, ne smijete sve prepustiti odvjetniku i dići ruke od svega. To je vaš život, to je vaša stvar. Morate stalno biti u toku, boriti se, tražiti načine kako dokazati da ste u pravu.“ – rekla je jedna pametna gospođa. Ta, nažalost, nije bila naša stranka. Naša stranka smatrala je da je dovoljno potpisati punomoć odvjetniku i time je njena uloga u potraživanju nematerijalne štete iz prometne nesreće završena. Traženu liječničku dokumentaciju nije dostavila jer na dva liječnička pregleda na koja je bila upućena nije ni otišla. Nije ih mogla uskladiti s radnim vremenom. Pretpostavljamo da ni prvo ročište, na koje također nije došla, nije mogla uskladiti s radnim vremenom. Na drugo ročište dolazi nepripremljena jer, unatoč molbi odvjetnika da dođe petnaestak minuta ranije radi konzultacija, dolazi u zadnji tren i svjedoči u korist vlastite štete. Odvjetnica je tu nemoćna. Sud odlučuje da stranka nije dokazala da je pretrpjela bol i strah u obimu u kojem bi oni zahtijevali novčanu naknadu. Sve su žalbe tu uzaludne. Odvjetnici osiguravatelja potražuju od gospođe gotovo 25 000 kuna svojih troškova. Jednake takve troškove smo mi snosili i podmirili. Suočivši se s ovrhom, stranka se odjednom aktivira, na društvenim mrežama, vršeći pritisak na Udrugu da podmiri i njene troškove kriveći odvjetnicu za gubitak spora i tvrdeći da nije znala da se sudski spor može izgubiti (!). Da je gubitak spora skrivila odvjetnica, objasnili smo gospođi, može se zahtjevom obratiti na njeno osiguranje, što nije učinila. Odvjetnica je čak bila, radi zaštite svog ugleda, spremna objaviti cjelokupni spis, ali joj odvjetnička etika to brani bez privole stranke koju je ova izričito, u više navrata, odbila dati. I sad nam preostaje jedino da kažemo, žao nam je gospođo, na Vaše postupke nismo mogli utjecati, kao ni na odluku suda. A križarski rat na društvenim mrežama neće platiti ni Vaše ni naše račune.

Četiri odvjetnika

Potrebna su vam barem četiri odvjetnika, jedan koji nema pojma o naknadi štete, drugi koji ne čita spis i još dva da nasumičnim pokušajima neuspješno pokušaju popraviti štetu; iskustvo je koje je s nama podijelio član. Sve je lako kada znaš kako, moto je mog šefa. Zato nam je i logo Pitagorin poučak (primijetili ste, zar ne?). Odvjetnica kojoj je ova stranka predala predmet u ruke možda je vrlo dobra u npr. rješavanju zemljišnoknjižnih sporova, ali  kako se radi naknada štete očito nije znala. Zato je za štetu koju je 2007. godine napravilo vozilo inozemnih registarskih oznaka 2008. tužila korespondenta Croatiu umjesto Hrvatskog ureda za osiguranja. Unatoč tome što Croatia ističe promašaj pasivne legitimacije, tužbu ne povlači nego, na inzistiranje klijenta, sastavlja požurnice. Čak 2010. tuži Republiku Hrvatsku jer stranki nije omogućila suđenje u razumnom roku. Tužba biva odbijena. U međuvremenu stranka pronalazi drugog odvjetnika koji nije proučio ni uočio  gdje je nastao problem nego nastavlja gdje je kolegica stala. Rezultat je presuda Općinskog suda 2011. kojom je tužba za naknadu štete odbijena iz razloga promašene pasivne legitimacije. Odvjetnik ulaže žalbu, ali stranka 2013. prima presudu Županijskog suda koja  potvrđuje odluku Općinskog suda. Klijent zbog zastare više nema mogućnost tužiti HUO i ostaje bez naknade štete. Treći odvjetnik prepoznaje grešku prve odvjetnice i obraća se njenom osiguranju, ali ono zahtjev otklanja iz dva razloga; jer potraživanje nije bilo u zastari kada si je stranka pronašla drugog odvjetnika i, drugo, prebacuje teret na prvostupanjski sud koji je prigovor promašene pasivne legitimacije „prvenstveno razmotrio“  pune tri godine od kada je prvi put istaknut. Četvrta odvjetnica tereti Republiku Hrvatsku za propust suda te se obraća Općinskom državnom odvjetništvu prijeteći tužbom koja ipak neće biti podnesena. Kad nam je član, ove godine, pokazao spis mogli smo ga, nažalost, jedino obavijestiti da je njegovo potraživanje u zastari.

Što smo Vam htjeli poručiti pričom? Za uspjeh u sudskom postupku potrebna je intenzivna suradnja između aktivne i motivirane stranke i stručnog i specijaliziranog odvjetnika. Spojiti to dvoje je, između ostaloga, naš posao.

Ako se prometna nesreća nije dogodila na javnoprometnoj površini, obvezno osiguranje nije dužno pokriti štetu trećim osobama

Teška prometna nesreća u kojoj je na privatnom terenu oko skladišta jednog trgovačkog centra smrtno stradao pješak kojega je, prilikom vožnje unatrag, pregazilo teretno vozilo, dobar je primjer na kojem našim članovima možemo pojasniti razliku javnoprometne površine i privatnog zemljišta, te dodatno naglasiti kako osnovna osiguranja ne pokrivaju štetu učinjenu trećim osobama van javnoprometnih površina. Primjerice, takve su brojne ceste i putovi na privatnim zemljištima, polja i slična mjesta po kojima se često prometuje traktorima ili upitno ispravnim automobilima…

Pozadina događaja i sudski postupak

Na parkiralištu odmah iza skladišta jednog velikog trgovačkog centra, kamion je, vozeći unatrag, srušio, pregazio i, nažalost, smrtno ozlijedio pješaka. Na licu mjesta poginuo je pješak koji je imao velik broj braće i sestara, što je ovu neobičnu prometnu nesreću činilo jednom od najstrašnijih koje su se u nas dogodile te godine. Neobično je bilo što je istraga utvrdila da se pješak prije naleta teretnog vozila nalazio u vrlo niskom ili čak ležećem položaju, što je bilo neobično.

S pravnog aspekta tako slučaj nije bio posve jednostavan, jer je bilo nemoguće utvrditi točne okolnosti nesreće: vozač je tvrdio kako, vozeći unatrag, nije nikako mogao vidjet pješaka unatoč stalnom korištenju retrovizora, kao i da prilikom provjere prije početka vožnje unatrag pješak također nije bio na tom mjestu. I nakon izjava svjedoka, okolnosti nesreće nisu bile nimalo jasnije jer je bilo nemoguće utvrditi je li se pješak kretao ili stajao iza kamiona, kako se u trenutku naleta stradali uopće našao u ležećem položaju te je li ga u toj poziciji vozač ikako mogao vidjeti.

Cijeli je sudski postupak stoga sveden na jednu osnovnu činjenicu: budući da je štetni događaj – u ovom slučaju nažalost smrt pješaka – posljedica opasne stvari (motornog vozila u pokretu), za štetu je odgovornim proglašen tuženik, tj. vozač vozila, čije je osnovno osiguranje, prema presudi, bilo dužno nadoknaditi štetu.

Naš komentar slučaja

Dva su dodatna zanimljiva segmenta ovog slučaja zbog kojih smo ga odlučili izdvojiti i prikazati našim članovima. Za početak, ova se teška prometna nesreća dogodila na parkiralištu iza skladišta trgovačkog centra no ono nije javnoprometna površina – upravo je ova distinkcija ključna jer osnovno osiguranje pokriva štetu učinjenu trećim stranama samo na javnoprometnim površinama – sud može odbiti tužbene zahtjeve prema osiguravatelju zbog ove činjenice da se nesreća nije dogodila na javnoprometnoj površini!

U ovom konkretnom slučaju to, primjerice, znači kako su se i odvjetnici tuženika (a to je bilo osiguravajuće društvo!) mogli pozvati na tu činjenicu, te bi tužitelji (obitelj preminulog pješaka) za naknadu štete potom morali pokrenuti postupak protiv trgovačkog centra ili vlasnika kamiona, tj. prijevozničke tvrtke. S druge strane, sud je također trebao utvrditi je li ulazak u skladište javnoprometna površina, odnosno je li se stradali pješak ondje uopće smio nalaziti i pješačiti, pa ukoliko to nije javnoprometna površina mogao je odbiti cjelokupni tužbeni zahtjev temeljem već spomenutog pravila.

Stvarnih primjena ovoga pravila ima i u mnogim drugim situacijama: na primjer, spora vožnja traktora, često s neodgovarajućom signalizacijom, nerijetko može predstavljati rizik na lokalnim cestama, no na njima će svu eventualnu štetu od prometne nesreće pokriti osnovno osiguranje traktora. Sudionici u prometu trebali bi, međutim, imati na umu da ih osnovno osiguranje ne pokriva kada se nađu izvan javnoprometne površine, primjerice na privatnom putu kroz polje. Na primjer, prevrne li se traktor na njivi u kojemu ste bili suputnik i zbog toga pretrpite ozljede, ta nematerijalna šteta nije pokrivena osnovnim osiguranjem.

Drugi zanimljivi aspekt ovog slučaja vezan je uz naknadu štete na koju su imala pravo braća i sestre poginulog pješaka, a kojih je u ovom slučaju bilo mnogo (radilo se o čak sedmero braće i sestara) te je stoga i tužitelja u procesu bilo više (na naknadu štete u ovakvim situacijama imaju pravo djeca stradalih osoba, braće i sestre, kao i njegovi roditelji).

Prilikom takvih zahtjeva, sud u obzir uzima povezanost oštećene osobe, u ovom slučaju stradalog brata, s ostalom bližom obitelji. Povezanost je izuzetno važna i obično je ključno dokazati neraskidive životne veze poput života u istom domaćinstvu, dok odrasla djeca koja, primjerice, žive na drugoj lokaciji, u drugom gradu ili još dalje od stradalog roditelja ili pak braća koja su se davno raselila po drugim gradovima ili svijetu neće na sudu moći dokazati istu razinu povezanosti i ostvariti jednaku visinu naknade štete.

Tu činjenicu da se obično sudi tako, ovisno o mjestu života i da se to smatra glavnim kriterijem povezanosti, smatramo apsurdnom, jer fizička prisutnost uz roditelja nije dokaz povezanosti, a često se – poput ovog slučaja – može dogoditi i da se članovi obitelji odsele iz obiteljske kuće između trenutka u kojem se dogodila prometna nesreća i trenutka konačne presude što, kako znamo, u Hrvatskoj može trajati i značajan broj godina. Radi se o još jednoj nelogičnosti u sudskoj praksi koje svi mogući tužitelji, nažalost, također moraju biti svjesni kada pokreću postupak i kada očekuju naknadu nematerijalne štete zbog stradalog roditelja, brata ili sestre ili pak djeteta.

Vozila se na blatobranu neregistriranog starog traktora: u kojoj je mjeri odgovorna za nesreću koja se potom dogodila?

Jednostavno je nevjerojatno da su ljudi spremni riskirati ozbiljne ozljede, pa čak i invalidnost i moguću smrt, vozeći se na blatobranima starih traktora, u prikolicama traktora, u teretnim prostorima kombija i kamiona, te – naročito “popularno” – u prtljažnicima automobila. Budući da ovakvi slučajevi nisu nimalo rijetki, razmatramo jedan koji zorno pokazuje kako je u kasnijem sudskom postupku itekako važno utvrditi odgovornost pojedinca koji se svjesno doveo u poziciju što je rezultirala nesrećom i ozljedom.

Pozadina događaja i sudski postupak

Slučaj je gotovo nevjerojatan, ali zorno pokazuje kako ljudi često ne razmišljaju prije nego što kao putnici ili čak i kao vozači koriste pojedino prijevozno sredstvo. Tužiteljica je, naime, u ovom zanimljivom slučaju kao putnica sjela na traktor na mjesto koje nikako nije predviđeno za prijevoz putnika (blatobran!) te je tijekom vožnje pala i ozlijedila se. Kao da taj nepromišljen potez sjedanja na za putnike posve nepredviđeno mjesto na traktoru nije bio dovoljan, traktor je pritom bio i neregistriran, što je dodatno zakompliciralo situaciju prilikom sudskog postupka kada je oštećena zbog pretrpljenih ozljeda zatražila naknadu štete.

I tijekom prvostupanjskog i tijekom drugostupanjskog postupka ključno je pitanje bilo: u kojem je omjeru tužiteljica i sama odgovorna za nesreću koja joj se dogodila? Zbog vožnje na mjestu koje nije predviđeno za putnike traktora, bilo je posve jasno da i sama snosi dio odgovornosti, no sama je priznavala tek 20 posto odgovornosti.

Je li, osim što se vozila na neodgovarajućem mjestu, znala da je traktor neregistriran i samim time i neosiguran, kao što je tvrdio vozač traktora? Koliki je udio njezine odgovornosti s obzirom da nije primijenila uobičajenu dužnu pažnju, te s druge strane, koliki je udio odgovornosti vlasnika traktora, tim više što je osim vozača i tužiteljice na licu mjesta bilo nazočno i više drugih osoba koje su također prevožene nepropisno? Prvostupanjski je sud čak snizio razinu odgovornosti tužiteljice na samo 10 posto.

U konačnici, na drugostupanjskom sudu tužiteljica je djelomično uspjela u svojem zahtjevu, ali je sud povisio udio njezine odgovornosti na 30 posto, naglašavajući da presuda prvostupanjskog suda nikako ne može biti niža od razine odgovornosti koju je i sama tužiteljica priznala. Hrvatski zavod za osiguranje, kao tuženik koji je trebao isplatiti štetu, morao je isplatiti trošak nematerijalne štete.

Naš komentar slučaja

Možemo slobodno reći kako je jednostavno teško vjerovati na koju razinu rizika pojedinci pristaju vozeći se raznim vrstama vozila na posve neodgovarajući način. Naravno da sjedenje na blatobranu traktora predstavlja nepropisnu vožnju te, štoviše, čak i opasnu radnju, a iz fotografija koje su pratile ovaj slučaj bilo je, osim toga, posve očito kako se radilo o vrlo starom traktoru bez istaknutih registarskih pločica. Drugostupanjski je sud zaključio kako bi “svakom prosječnom čovjeku bila jasna vrlo realna mogućnost da traktor niti je tehnički ispravan niti osiguran”, ali nažalost naša praksa u Udruzi Bonus pokazuje da ovo nije usamljen slučaj.

Primjerice, u praksi smo se susretali sa slučajevima gdje se pojedinci zavlače ispod kombija kako bi ga popravili te potom, zbog neodgovarajuće razine sigurnosti, budu ozlijeđeni, ili pak slučajevima gdje se (ne samo mladi!) voze na blatobranima vozila, u teretnim prostorima kombija i kamiona, u prtljažniku automobila (naročito “popularna” ali i prilično opasna radnja!), a na selu se često može vidjeti i kako se mnogi voze na prikolicama traktora.

Kao Udruga Bonus, želimo upozoriti naše članove ali i ostale čitatelje da korištenje vozila na neodgovarajući, a povrh svega neodgovoran način, može dovesti ne samo do ozbiljnih posljedica (u pogledu mogućih ozljeda, invalidnosti, a čak i smrti) već i da je sudski postupak naknade štete nakon ovakvih nesreća vrlo složen i svakako bi ga bilo dobro izbjeći. Kada sjedate u bilo koje prijevozno sredstvo ili se njime koristite na bilo koji način, činite to odgovorno i imajući u vidu karakteristike, tehničko stanje prijevoznog sredstva, te sposobnost vozača da njime upravlja!

Kako ispravno utvrditi iznos pravične novčane naknade i zašto nije dobro pretjerivati s njegovom visinom prilikom podnošenja tužbe

S obzirom na određene pravne nesigurnosti koje se zbog karaktera hrvatskog pravosuđa inherentno i neizbježno pojavljuju svaki puta kada se podnosi neka tužba – tužitelj, naime, zbog često različitih tumačenja istih zakona i članaka ne može biti posve siguran u ishod sudskog postupka – smatramo važnim upozoriti članove naše udruge i ostale čitatelje na to koliko je važno ispravno i odmjereno postaviti visinu zahtjeva za neimovinsku štetu.

Pozadina događaja i sudski postupak

Zbog zadobivenih je ozljeda – koje se smatraju neimovinskom štetom – tužitelj tužio osiguranje krivca u prometnoj nesreći. Osim naknade za pretrpljene ozljede, tužitelj je tražio i naknadu za tuđu pomoć i njegu. Na presudu na prvostupanjskom sudu tuženik se žalio, no drugostupanjski je sud u gotovo u cijelosti podržao presudu prvostupanjskog suda pa je zanimljivo razmotriti kako se i zašto dogodio upravo za tužitelja poželjan i priželjkivan ishod.

Naš komentar slučaja

U nekim ranijim slučajevima komentirali smo koliko se presude mogu razlikovati od prvostupanjske do drugostupanjske, odnosno koliko se sudovanje na pojedinim sudovima i instancama zapravo razlikuje, doprinoseći time, kako smo već pisali, pravnoj nesigurnosti. Međutim, u ovom slučaju situacija je nešto drugačija jer je drugostupanjski sud odbio sve žalbe na presudu tuženika i većim dijelom prihvatio, tj. potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

Ovdje je, naime, tužitelj ima dobrog i korektnog odvjetnika koji je bio dobro upoznat s orijentacijskim kriterijima za naknadu neimovinske štete (a svakako vam preporučujemo da pročitate cijeli naš serijal članaka na ovu temu) pa je stoga postavio odštetni zahtjev tek nakon što je u sklopu sudskog postupka provedeno vještačenje. Zahtjev tada po visini, naime, može biti u skladu i korelaciji s vještačkim nalazom: u ovom je slučaju traženo oko 2000 kn a dosuđeno je oko 1700 kn sa zateznim kamatama, što se može smatrati uspješnim.

Međutim, potencijalne tužitelje, ali i odvjetnike valja upozoriti da ne bi smjeli postavljati nerealne i previsoke odštetne zahtjeve jer se nakon provedenog vještačenja može dogoditi da sud zahtjev odbije obrazlažući čak kako pojedina vrsta povrede ili druge neimovinske štete uopće ne zaslužuje novčano obeštećenje.

Naš konačni zaključak je da se u ovakvim slučajevima i dalje u velikoj mjeri radi o osobnom shvaćanju pojedinog suda i suca ili sutkinje, što je teško predvidjeti i prognozirati, a odvjetnici bi toga morali biti posebno svjesni jer neopravdanim podizanjem iznosa odštetnog zahtjeva stvaraju dodatne troškove tužiteljima koji se ionako nalaze u teškoj situaciji jer se bore s posljedicama prometne nesreće. Našim čitateljima i članovima svakako preporučujemo da pronađu takvog odvjetnika te da kroz razgovor s njim razmotre ovaj aspekt sudskih tužbi.

Pijan vozilom koje nije smio voziti skrivio nesreću. Od koga teško ozlijeđeni suvozač može tražiti naknadu štete?

Zbog izazivanja prometne nesreće pijani je vozač osuđen na dvije godine zatvora. Međutim, pravu dramu, životnu i sudsku, doživio je suputnik. U nesreći je teško ozlijeđen, amputirane su mu potkoljenice, a na sudu mu je osporavan odštetni zahtjev jer je navodno bio svjestan da je vozač bio pijan te da je neovlašteno koristio automobil inozemnih tablica. Štoviše, tuženik, Hrvatski ured za osiguranje na sudu je ustvrdio kako je suvozač zbog toga najmanje 50 posto sam kriv za nastanak štete koju je pretrpio.

Pozadina događaja

Suvozača je nakon teške prometne nesreće u kojoj je zadobio višestruke prijelome, teško krvarenje te komplikacije zbog kojih mu je amputirana potkoljenica, dočekao novi šok na sudu. Budući da je vozilo bilo inozemnih registarskih oznaka, a nesreća se dogodila u Hrvatskoj, putnik je zahtjev za naknadu štete postavio prema Hrvatskom uredu za osiguranje. Ured se tužbenom zahtjevu usprotivio, tvrdeći na sudu da je suvozač dragovoljno ušao u vozilo iako je znao da vozač nije ovlašten koristiti vozilo. Naime, vozilo je bilo u vlasništvu njemačke tvrtke čiji je predstavnik tijekom posjeta Hrvatskoj boravio u domu vozača. Iako su bili poslovni partneri kasnije se utvrdilo da je hrvatski državljanin poslovno vozilo koristio bez valjanog dopuštenja. Osim toga, u trenutku izazivanja nesreće vozač je bio pijan, utvrđeno je da je imao čak 1,68 g/kg alkohola u krvi.

Sudski postupak

Državno odvjetništvo odustalo je od kaznenog progona protiv vozača zbog kaznenog djela neovlaštenog korištenja vozila te je u tom dijelu sud odbacio žalbu Hrvatskog ureda za osiguranje da je suvozač togao bio svjestan. Međutim sud je ocijenio kako je opravdan zahtjev Ureda da se suvozaču naknada štete umanji za 50 posto jer je bi svjestan da je vozač pod utjecajem alkohola. Sud je prihvatio nalaz vještaka da su manifestacije pijanstva s 1,68 g/kg alkohola u krvi  jasno uočljive te da je suvozač nepromišljeno pristao na vožnju s tako pijanim vozačem. Nesretni suvozač, za kojeg su liječnici utvrdili da je postao 90 postotni invalid, uložio je žalbu na prvostupanjsku presudu. U ovom trenutku očekuje se nastavak ovog procesa.

Naš komentar slučaja

Doista je bizarno kako teška žrtva prometne nesreće na sudu može postati odgovorna za to što joj se dogodilo. Još jednom se dokazalo kako pravo i pravda nisu isto. Za razliku od objektivnih činjenica, nalazi sudskih vještaka i mišljenja sudaca subjektivna su kategorija, a upravo o njima ovise presude i ljudske sudbine.

U konkretnom slučaju, prilično je neobično da sud nije provodio nikakve dokazne postupke kako bi se utvrdilo zna li oštećeni da je vozač pijan te je usvojio prigovor podijeljene odgovornosti u omjeru 50%, čineći i vozača i suvozača jednako odgovornima za nesreću i njezine posljedice, što je posve izvan okvira sudske prakse koja obično za suodgovornost daje 20 do 30 posto udjela. Po našem mišljenju, valjalo je provesti iskaz toksikologa koji bi vještačio o tome kako se prema van manifestira utvrđena količina alkohola te je li oštećeni mogao vidjeti u kakvom je stanju vozač.

Sud bi za ovakvu podijeljenu odgovornost morao biti apsolutno siguran da je oštećeni znao da je vozač pod utjecajem alkohola. Takva se podijeljena odgovornost sudi, prema našoj sudskoj praksi, jedino u situaciji kada osobe kradu automobil pa se potom dogodi prometna nesreća.

Savjet ako se nađete u sličnoj situaciji

Ne sjedajte u vozilo  s vozačem za kojega sumnjate da je pod utjecajem alkohola. Iako vi za to niste krivi, može vam se dogoditi da na sudu umjesto žrtve postanete  – suodgovorni, poput slučaja iz našeg primjera. Ako se na sudu dokaže da ste znali i imali dovoljno informacija da je vozač u alkoholiziranom stanju (jer ste, primjerice, prije nesreće bili zajedno na piću ili proslavi), tada postoji subjektivni preduvjet da vas sud proglasi suodgovornima za nesreću i njezine posljedice.

Što Udruga Bonus može napraviti za vas

U ovakvim slučajevima kada oštećeni nije odgovoran za nesreću, odnosno kada se vidi da je odgovornost nesporno na drugoj osobi, Udruga Bonus beskamatno će ga kreditirati za sudske troškove do okončanja spora. U ovom slučaju, okupljeni oko Udruge Bonus pomogli su oštećenom i donacijom za adaptaciju stana da se po njemu može kretati u invalidskim kolicima te ugrađivanjem komandi za invalide u njegov automobil.