Neujednačenost sudske prakse

/0 Comments/in , /by

Poštovani predsjedniče građanskog odjela Vrhovnog suda!

Pod gore navedenim brojem Vi ste potpisali, a građanski odjel donio pravno shvaćanje o promjeni “orijentacijskih kriterija” – visine pravične novčane naknade nematerijalne štete.

Utoliko smatram da ste Vi, odnosno građanski odjel, ovlašteni dati autentično tumačenje napisanog teksta. Odluka je po mom mišljenju donijeta s ozbiljnim zakašnjenjem, koje se implicite može nazrijeti u konstataciji da je od prethodnih kriterija plaća narasla za 62%, pa eto ta okolnost “traži” aktivnost. Ne mogu se oteti dojmu da je odluka donesena “preko koljena”, a obrazloženje nedostatno. Razumijem i da je vrlo teško vrlo različite pravne, kao i životne situacije prevesti u provedbeni propis.

Recentne odluke Vrhovnog suda, gdje se dopuštaju revizije, jer je navodno nastupila zastara za povišenje tužbenog zahtjeva (od događaja prošlo više od tri godine) pokazuje da različito tumačimo odluku, odnosno pripadajuće obrazloženje.

Vaš potpisani tekst “Izmjene Orijentacijskih kriterija PRIMJENJUJE SE NA SVE PARNIČNE POSTUPKE ZA NAKNADU NEIMOVINSKE ŠTETE U SVIM STUPNJEVIMA SUĐENJA (UBUDUĆE)…

Čini mi se da sadašnja praksa pri dopuštanju revizija kolidira s onim što je napisano. Bilo bi korisno da svi sudionici – a zarad pravne sigurnosti, o kojoj Vi odlučujete, razumiju što se htjelo – autentično tumačenje!

Ako revizije po prijedlozima osiguravajućih društava budu usvojene, smatram da je to uvod u ozbiljnu pravnu nesigurnost. Otvarat će se pitanja: kada je završeno liječenje? – jer bi od tog dana tekla zastara. Što je s već s OVRHOM NAPLAĆENIM presudama itd.?

Slobodan sam se referirati i na ZAKLJUČAK pod br. Su-IV-155/16 Šibenik 12 travnja 2016.  “dospijeće naknade neimovinske štete”. Zatezne kamate teku od dana podnošenja zahtjeva u mirnom postupku odgovornom osiguratelju, a ako takav zahtjev nije bio podnesen onda od podnošenja tužbe, i to za onu štetu koja je u tom trenutku nastala, odnosno koja je u tom trenutku po redovitom tijeku bila predvidiva. Iz ovog teksta proizlazi da nije obveza obratiti se osiguratelju u mirnom postupku, što kolidira s drugim propisom, no i ova odluka se ponovno stavlja kao pravno pitanje pred Vrhovni sud.

Vrlo često se susrećemo s ukidnim riješenjima županijskih sudova nakon decenija čekanja u kojima se presuda ukida zbog nekog potrebnog utvrđenja činjeničnog stanja, pa se otvaraju pitanja povećanja tužbenog zahtjeva. 

Vjerujem da Vam nisam napisao nešto što Vi ne znate, ali u ovom, pa i u mnogim drugim pitanjima smatram da trebate formulirati stavove oko kojih nema daljnjih rasprava, kao i da treba penalizirati obijesno parničenje.

S poštovanjem,

Hribar Mihael

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Stranka

/0 Comments/in /by

Kada sam stjecao nekakve prve spoznaje o funkcioniranju odvjetničkog ureda, tada kao vježbenik u uredu pok. Joze Radovčića čuo sam jednu konstataciju koja mi baš nije bila sadržajno jasna: “Najveći neprijatelj kancelarije je vlastita stranka”. Kasnije sam shvatio, a pokušat ću proventilirati tu temu.

Kada angažirate vodoinstalatera, električara, krovopokrivača itd. ne pada vam na pamet ne poslušati sugestiju i prihvatiti rješenje koje vam je ponuđeno respektirajući upravo njegov zanat i očekivano znanje, jer zato ste ga angažirali.

Kod odvjetnika svi nešto smatraju, misle, zazivaju pravdu, a postoji i sklonost nekim kritikama koje ne bih u većini situacija pozitivno ocijenio.

No, u ovom slučaju tema je MAMA. Imenica koja nema zamjenice. Tada njena kći teško strada u prometnoj nesreći, a otpusno pismo govori Bogu dušu, a Bog je neće. Prolazi dug period rehabilitacije i dijete se oporavlja do neke mjere. MAJKA smatra da će djetetu biti od koristi da nekako završi srednju školu, pa kako to nije moguće u sklopu redovnog školovanja upisuje ju u privatnu gimnaziju. Siguran sam, jer tako kaže dokumentacija, da je što empatijom profesora što upornošću MAME, što poznanstvima nekako ishođeno da dijete maturira. I ne samo to, nego MAMA bi htjela da njena kći diplomira, pa ju, na inzistiranje kćeri kojoj ne može reći NE, upisuje fakultet. Uz sve napore i pokušaje, tu nije ništa ostvareno.

Kći traži a MAMA opet ne može uskratiti, vozački ispit. Nakon nešto godina i pokušaja (tri godine i sedam pokušaja) vozački je položen. Ne usuđujem se komentirati kakvu opasnost predstavlja sebi, a podredno i drugima, ne usuđujem se niti komentirati liječnički pregled koji je preduvjet za polaganje vozačkoga, kao niti sam što pismeni kao niti vožnju.

Unatoč svim mojim upozorenjima da je to sve što radi kontraproduktivno za ishod spora radi naknade štete, a tvrdimo da je radno nesposobna MAJKA ustraje i udovoljava svemu što od nje kći traži

Dijagnoze: Kranicerebralna ozljeda u vidu prijeloma baze lubanje čeone i sljepoočne kosti, krvarenje ispod tvrde moždane ovojnice, razvoj kome i posttraumatskog otoka mozgovine, ljevostrana drenaža prsišta, itd.

Zaključak vještaka: Nakon oporavka završila srednju školu, položila vozački ispit radno sposobna – može obavljati poslove koji ne traže socijalni kontakt, može biti administrator ili raditi na telefonskoj centrali. Prethodno konstatira nemogućnost koncentracije, pamćenja i strah od okoline. S obzirom da ovakve presude ne piše sudac (po osnovu zahtjeva) nego vještak kojeg sudac interpretira u svojoj presudi, očekivati je da je spor izgubljen.

Da, pozvat će se vještak na raspravu i postavit će se neka pitanja, no gotovo sam siguran da će vještak ostati kod zaključka da je tužiteljica radno sposobna. Ostaje samo pitanje tko će zaposliti osobu s takvim dijagnozama i što bi ona to mogla raditi.

No isto tako „contra factum non valet argumentum“.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Pješakinja je preminula godinu i po nakon što ju je udario automobil, osiguravatelj niječe uzročnu vezu. Odluka je na vještaku.

/0 Comments/in /by

Prilikom naleta automobila pješakinja je zadobila po život opasne ozljede, višestruke prijelome te ozljede mozga zbog kojih je psihoorganski promijenjena. Nesposobna za brigu o sebi, nakon godinu i po psihičkog i fizičkog propadanja, iz udomiteljstva je u stanju sepse dovezena u bolnicu u kojoj i umire od posljedica upale pluća. Osiguranje osporava uzročnu vezu s prometnom nesrećom pa je sin pokojnice prisiljen podnijeti tužbu.

Prometna nesreća često rezultira posljedicama koje će se pokazati tek nakon nekog vremena, a što je period između nesreće i posljedice dulji u pravilu postaje teže dokazati uzročno-posljedičnu vezu.

Najčešći je ovakav primjer trzajna ozljeda vratne kralježnice koju sudionici nesreće često zanemare očekujući da će bol nestati nakon dan-dva, ali bez posjete liječniku odmah nakon nesreće, ili eventualno sljedećeg dana, postaje teško dokazati da se to na što se žalimo nije desilo neovisno o nesreći, uslijed nekog drugog uzroka.

Važno je znati da je tzv. kauzalni neksus, iliti, po domaću, uzročna veza, jedan od elemenata koji nužno moraju biti dokazani u postupku naknade štete. Dakle, čak i ako je posljedica smrtna, a smrt je nastupila nakon više od mjesec dana od prometne nesreće, ishod suđenja ovisi isključivo o nalazu vještaka, odnosno o tome hoće li on prepoznati uzročnu vezu između nesreće i smrtnog ishoda, jer će osiguravatelj, jasno, staviti prigovor nedostatka iste. 

Iako je, u primjeru koji navodimo, bilo i drugih faktora koji su mogli utjecati na pogoršanje stanja pokojnice, kao što je prijašnje loše psihičko stanje te neadekvatna skrb u udomiteljstvu, vještak ispravno prepoznaje da je nepovoljan tijek liječenja ozljeda iz nesreće, obilježen izostankom značajnijeg oporavka i razvojem komplikacija, neminovno vodio k fatalnom ishodu, a koji se i dogodio nakon upale pluća  sedamnaest mjeseci kasnije. Dovevši na ovaj način smrtni ishod u uzročno-posljedičnu vezu s ozljedama zadobivenima u prometnoj nesreći, vještak je, praktički, presudio u ovom sporu.

Obrazloženje vještaka pročitajte u prilogu:

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Je li vozač vozač samo dok je u vozilu i što je onda kada iz vozila izađe, ako nije treća osoba?

/0 Comments/in /by

U ruke Udruge dospio je još jedan tragičan slučaj koji dokazuje da to treba li se vozač u pojedinom slučaju smatrati vozačem ili trećom osobom nije tako lako definirati, kao što bi se to na prvi pogled moglo činiti. Ovog puta vozač kamiona, kipera, zaustavlja vozilo radi istresanja šljunka te izlazi iz kamiona kako bi  uključio kiper. Kamion se, očito nedovoljno osiguran, počinje kretati bez vozača. U pokušaju da zaustavi kamion vozač pokušava ući u kabinu, ali ga pritom zatrpava teret i on smrtno stradava.

U slučaju zapaljenja vozila na benzinskoj stanici, u kojem vozač nije bio u vozilu, zastupali smo stav da, kao treća osoba, ima pravo na naknadu štete od osiguravatelja. Kako je ovog puta na polici obveznog osiguranja bio uplaćen dodatak za osiguranje putnika i vozača za slučaj smrti i trajnog invaliditeta podnijeti su zahtjevi po obje police. Paradoksalno, osiguravatelj odbija isplatu po oba osnova.  Po tzv. dopunskoj polici jer da vozač nije u vozilu, a po polici obveznog osiguranja tvrdi da vozač nije treća osoba.

Je li vozač vozač samo dok je u vozilu i što je onda kada iz vozila izađe, ako nije treća osoba? U teorijskim razmatranjima postoje dva pristupa; jedan koji definira tko jest treća osoba i drugi koji kreće od teze tko ne može biti treća osoba, dakle negativna definicija, kojom se vodio osiguravatelj.

Odgovor na pitanje do kada vozača imamo tretirati kao vozača, a kada on to prestaje biti, i ima li nakon izlaska iz vozila on i dalje ima status vozača, odnosno gdje prestaje, a gdje počinje kauzalni neksus tražiti će se, dakako, u sudskom postupku. No, kako ćemo na pravorijek, uz uobičajeno trajanje prvostupanjskog, a zatim i redovnog žalbenog postupka, pričekati barem koju godinu, zanima nas vaš stav o tome.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Samozapaljenje automobila: Ima li i tko ima pravo na naknadu štete?

/0 Comments/in /by

Kada otvorite vrata parkiranog automobila i pogodite biciklistu on ima pravo temeljem objektivne odgovornosti naplatiti štetu, neovisno o činjenici da vozilo nije u pokretu. Poznate su i štete kada vozač parkira automobil, izađe iz automobila, a automobil sam krene i počini štetu. Imamo samozapaljenja na parkiralištu… A imamo i ovakve slučajeve.

Ovog puta vas namjeravamo razonoditi jednom zanimljivom pričom sa sajma rabljenih automobila. Desetak dana nakon što je na sajmu automobila kupio rabljeni automobil, u koji je bila ugrađena plinska instalacija, štedljivi gospodin, koji će kasnije postati naša stranka, ukrcao je u automobil svoju suprugu, dvoje malodobne djece, a  sam je sjeo za upravljač, i uputio se na prvo putovanje „novim“ vozilom.

Opće je poznata stvar da automobil prije putovanja treba napuniti gorivom pa tako i naš vozač staje na  benzinskoj pumpi „Lukoil“ gdje sam u automobil toči benzin, a zaposlenik benzinske stanice, koji je jedini za to ovlašten, toči plin. Za vrijeme tih operacija supruga i djeca ostaju u automobilu. U jednom trenutku supruga viče: „Smrdi!“ i otvara vrata, kako sebi, tako i djeci. Tek trenutak kasnije buknuo je požar.

Imati zapaljeni automobil na benzinskoj stanici, okružen kubicima zapaljivog goriva, samo je po sebi zastrašujuća stvar. K tome, žena i djeca bivaju opečeni, a opekline je zadobio i suprug, dok je vadio djecu iz gorućeg automobila. Obitelj pronalazi odvjetnika i spor počinje.

Tužbeni zahtjev koji je inicijalno postavljen baziran je na tezi da imamo tzv. objektivnu odgovornost osiguravatelja koju osiguravatelj može izbjeći jedino ako dokaže da je prisutna nečija odgovornost, odnosno krivnja.

Osiguravatelj se poziva da na to da automobil u datom trenutku nije u pokretu, što je točno, pa se ne može primijeniti objektivna odgovornost jer automobil svoje svojstvo opasne stvari ima tek kada je u pokretu. Sudska praksa govori drugačije. Vozilo je neophodno natočiti gorivom da bi vozilo, prema tome to je korištenje vozila u svrhu kojoj je namijenjeno.

Drugo je sporno pitanje je li vozač koji je točio benzin u datom trenutku tzv. treća osoba pa se ima primijeniti objektivna odgovornost i platiti mu nematerijalnu štetu. Stav je tužitelja da vozač kada izađe iz automobila više nije vozač, pa bi time imao pravo na naknadu štete. Djeca i supruga su neupitno treće osobe a, neovisno o prigovoru osiguravatelja, automobil je opasno sredstvo upravo zbog svojih svojstava.

Kada otvorite vrata parkiranog automobila i pogodite biciklistu on ima pravo temeljem objektivne odgovornosti naplatiti štetu, neovisno o činjenici da vozilo nije u pokretu. Poznate su i štete kada vozač parkira automobil, izađe iz automobila, a automobil sam krene i počini štetu. Imamo i samozapaljenja na parkiralištu…

U ovom slučaju imamo i poseban dodatak, neodgovornog vozača kojem je rečeno da plinska instalacija nema atest, o čemu je prodavatelj kasnije svjedočio u sudskom postupku, a on u tom automobilu vozi svoju obitelj.

Treba li ga zbog toga osuđivati prosudite sami. Što se sudova tiče, oni su, naime, donijeli različite odluke. Neki od tužbenih zahtjeva su usvojeni, a neki odbijeni. No, sve je to pravosuđe.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Suprotna vladavini prava nije vladavina nepravde nego vladavina pojedinca

/0 Comments/in /by

Vladavina pojedinaca, čiji se interesi štite i na način da se, ako treba, nečuvenim pravnim manevrom poništava klauzula pravomoćnosti na presudi, uvažava žalba uložena nakon isteka roka i predmet vraća na ponovno, njemu sklonije, suđenje, prava je suprotnost vladavini prava i razlog zašto neki, kao junak naše priče, do pravde ne mogu doći ni nakon dvadeset godina suđenja. Njegove nevjerojatne presude donosimo u prilogu.

Vladavina prava, o kojoj nam povremeno deklaratorno govore, iz različitih motiva, počinje mi sve više zvučati kao potpuna besmislica jer mi nije jasno, kao prvo, zašto uopće toliko mašu tim transparentom, a zatim znaju li uopće o čemu govore ili je to razgovor Engleza o vremenu. Kada se sretnemo običaj je, naime, o nečemu porazgovarati pa ćemo najradije o vremenu. Ako razgovor započne i završi vremenom najmanje su šanse da će doći do hvatanja za gušu jer je to pozicija kojoj nema različitog pristupa niti različitog stava. Spominjanje pravde i nepravde, recimo, uopće nije dobra tema za usputni razgovor.

Kada govorimo o pravnoj državi ili o vladavini prava svi su gotovo sigurni da znaju o čemu govore, da znaju čemu treba stremiti i da nije upitno da bi oni, a da su na vlasti, u par dana stvari doveli u red. Može je stvar zapravo najlakše definirati upravo iz njene opreke pa sam si, vođen tom mišlju, sam postavio pitanje što je to a contrario vladavini prava i pravnoj državi. Čini mi se da to nije vladavina neprava ili vladavina zla, odnosno nepravna država nego je to stanje u kojem vladaju pojedinci. Dakle, ne uredbe, pravilnici i zakoni  nego ja, osoba A, zamislim, kažem i provedem svoju volju, a to što je to protivno svim pisanim aktima i dogovorima nije moj problem. Moj je problem samo kako doći do pozicije i položaja koji mi daje mogućnost sve to sjebati i učiniti onako kako mi u datom trenutku odgovara. Šteta koju na taj način produciram i nered koji stvaram arhitektu nije u datom trenutku vrijedan spomena.

Kada se to događa u pravosuđu mislim da bi, obzirom da svaka takva odluka ima svoj potpis, netko za to morao snositi i odgovornost. Dužnosnici bi se, recimo, bili bi nekako dužni držati u okvirima propisanih pravila. No, nakon što sam pročitao neke njihove odluke, nije mi preostalo drugo da se uhvatim za glavu i zavapim: „Ljudi moji je li to moguće?!“ Je li moguće da sudska odluka, na kojoj je iskazana pravomoćnost, uz pripadajući pečat, prestaje biti pravomoćna nekom drugom sudskom odlukom? Čini se da jest.

Naš je junak pomorac koji je davne 1997. godine stradao u prometnoj nesreći, a nakon koje je ostao invalid i nije više bio sposoban obavljati posao strojara na brodu pa tuži osiguravajuće društvo radi naknade izgubljene zarade. Nakon „razumnih“ 7-8 godina suđenja dobiva presudu na koju se osiguravajuće društvo propustilo pravovremeno žaliti. Žalba koja je predana dan nakon isteka roka biva, kao što je to običaj, odbačena i presuda postaje pravomoćna. Na presudu se udara klauzula pravomoćnosti. No tada nastupaju moćni pojedinci zbog kojih, iako se zna točan datum kada počinje teći rok za žalbu, iako je taj rok istekao i iako je na presudi  pečatom iskazana pravomoćnost,  netko, a čiji potpis možemo pročitati, cijelu stvar poništava. Nepravovremena žalba biva prihvaćena, predmet vraćen na ponovno suđenje, a ovrha zaustavljena. Nakon još toliko godina sporenja dolazi do nove, znatno skromnije presude, na koju tuženik opet ulaže žalbu koja je prihvaćena, pa je predmet ove godine vraćen na ponovno suđenje. Obzirom da je tužitelj sada već šezdesetogodišnjak narušenog zdravlja uistinu je upitno može li i treći put dočekati pravorijek i kakav će on biti. Tuženik je, kao i njegov zakonski zastupnik, hvala na pitanju, izvrsnog zdravlja tako da mu ova borba do iscrpljenja ne predstavlja nikakav problem.

Dakle, a contrario vladavine prava, gospodo, jest vladavina pojedinca koja je u korijenu svih problema. A kada govorimo o onima koji takvo pravosuđe brane po službenoj dužnosti ne zaboravite da oni od takvog pravosuđa žive i dužni su braniti nebranjivo, jednako kao što ste vi dužni napadati neosvojivo.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

„Gospon doktor ja bi štel da je sve po zakonu, i u moju korist!“

/0 Comments/in /by

Ne volim generalizirati ali moram ustvrditi da, ako ne baš sve, ali neke struke, odnosno poslovi, imaju načela, obrasce ponašanja koje je formiralo vrijeme, stupanj civilizacije, svladana iskušenja, dotadašnje iskustvo i sl.  Neki to nazivaju i kodeksom ili nepisanim pravilima, ovako ili onako, ali poanta je da ih se svi pridržavaju. Nepridržavanje tih, kojiput i pisanih pravila, rezultira osudom okruženja, pa i šire javnosti. U ekstremnom slučaju, u kriminalnom miljeu naprimjer, kršenje kodeksa zna završiti i u osmrtnici. Redovno, recimo, iako nije nigdje propisano, nije običaj zaposliti suđenog pedofila u dječji vrtić. A što je sa pravosuđem?

Do ovog pitanja došao sam listajući jedan dobro poznati spis koji mi je, na kraju, donio nešto kao djelomičnu satisfakciju. Naravno, prije toga mi je odnio nekoliko godina života. A stvar počinje, jasno, s čovjekom kojem je netko vrlo neodgovoran dao onaj sudački čekić u ruke da razmahuje njime po kolektivu. Jer, svaka politika počinje kadrovskom politikom, otkako je onomad razbistrio tu stvar drug Josif Visarionovič.

Gospodin sudac čini sve kako bi maksimalno oštetitio tužitelja jer mu, iz nekog razloga, osoba tužitelja nije simpatična. A još ga više nervira njegov zastupnik. Ali, da budemo pošteni, sve po zakonu. Podsjetio me na jednu od mojih prvih stranaka i veličanstvenu rečenicu: „Gospon doktor ja bi štel da je sve po zakonu, i u moju korist!“ E, ovaj g. sudac je štel da sve bude po zakonu, ali na štetu tužitelja.

Detalji predmeta, da se ne ponavljam, dostupni su na http://www.naknadastete.hr/andrej-bulat-cekao-je-vise-od-sest-godina-na-presudu-sibenskog-opcinskog-suda-za-prometnu-nesrecu-u-kojoj-je-bio-suvozac-docekao/, a ovdje možete pogledati i videoprilog.

Tijekom parnice predlagao sam više puta stranki da tražimo izuzeće, i pokušamo ga obrazložiti tendencioznim vođenjem postupka, ali se stranka je nije željela upuštati u to pa ne nikada nećemo saznati kako bi taj pokušaj završio. Tako da, vođen duhom zakona, i nošen valovima vlastitog egotripa, g. sudac sudi u prvom stupnju 50% suodgovornosti za nastalu štetu, jer je tužitelj sjeo u automobil sa alkoholiziranim vozačem. Srećom da tuženom nije na pamet palo tražiti i više od 50%, jer bi vjerojatno i to bilo usvojeno.

Drugostupanjski sud, nakon žalbe tužitelja, preinačava presudu na 30% suodgovornosti, dakle gotovo prepolovljuje suodgovornost. Za napomenuti je da drugostupanjski sud baš nema običaj čitati presudu pa se ne upušta u utvrđivanje okolnosti koje proizlaze iz spisa nego, onako preko koljena, vidjevši da je prethodnik prećerao van svih običaja, smanjuje postotak.

Tužitelj ulaže reviziju, smatrajući da niti tih 30% njegove suodgovornosti nije dokazano kako to zakon traži. Revizija je, treba naglasiti, izvanredni pravni lijek protiv pravomoćne presude, pa je valjda iz toga jasno da je njeno usvajanje izvanredan događaj. No, događa se nešto još neočekivanije, primjer kakav do sada nismo imali. U fazi kada je revizija na odlučivanju, a nakon što je uručena njegovom zakonskom zastupniku, tuženi prihvaća prijedlog da se nagodbom smanji suodgovornost za još 10%  pa sada imamo odnos 80/20.

Prihvaća to jer vidi da u spisu nije dokazan osnov za bilo kakvu suodgovornost, uz onakvog suca nije ni bilo potrebe baviti se dokazivanjem, i da bi se moglo dogoditi da Vrhovni sud pročita končcno spis i preinači presudu. Tužitelj se ne usuđuje čekati sljedećih nekoliko godina odluku Vrhovnog suda, a bogami nije niti siguran hoće li netko konačno pročitati spis i što još kome može pasti na pamet, pa prihvaća nagoditi se na tih 80/20 .

Da se vratimo na načela,  da postoji, i da se primjenjuje, načelo pravne sigurnosti tužitelj bi mirno čekao odluku Vrhovnog suda jer u spisu nema ničega što bi dokazalo da je suvozač znao da je vozač alkoholiziran. A sudi se na temelju stanja spisa, brižljivom ocjenom svih provedenih dokaza, jasno i po zakonu. Osim ako nemaš neke posebne razloge kao sudac suditi drugačije. I, da ne bi bilo zabune, nikoga ne sumnjičim za bilo kakva davanja ispod stola. Ovdje je bio u pitanju samo osobni inat suca koji je koštao sve uključene i vremena, i novaca, i živaca, i bjesova…Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odvjetnik kćeri stradaloga rekao da nema pravo na naknadu štete. Uključila se Udruga.

/0 Comments/in /by

Statistički, najveći broj prometnih nesreća sa smrtnim ishodom dogodi se u danima vikenda, kao posljedica veselih proslava zalivenih alkoholom. A nema većeg slavlja od onoga kada Romi obilježavaju Đurđevdan. Tako se i lani, u jednom gradiću u primorsko-goranskoj županiji, okupilo lijepo društvo na proslavi uz rijeku. I popilo se. Pijani su bili svi, i muško i žensko. Ali je policija, po običaju, pokvarila veselje pa su izabrali najtreznijeg među sobom da ih odveze kući. I tu se dogodila tragedija. Jer ni najtrezniji očito nije bio dovoljno trijezan pa je izgubio kontrolu nad vozilom i prevrnuo ih na krov. Vlasnik vozila, zbog svoga stanja smješten na poziciju suvozača, smrtno je stradao. Obitelj pokojnika obratila nam se jer su imali problema s naknadom štete.

Zapravo, problema nema. Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda tu su precizni. Pravo na naknadu štete po osnovi duševnih bolova zbog smrti bliskog srodnika, u iznosu od 220 000 kuna, imaju roditelji, bračni drug i djeca na skrbi stradaloga, dok odrasla djeca imaju pravo na iznos od 150 000 kuna. Kako je supruga preminula ranije, u ovom je slučaju iza pokojnika ostalo dvoje odrasle djece, sin i kći. I sve je trebalo biti jednostavno. Dok odvjetnik nije kćeri rekao da ona nikakva prava – nema.

Jer, iako je u sinovom rodnom listu upisan kao otac, u njenom rodnom listu u toj rubrici nema ničega. Tko će ga sada znati zašto. Navodno jer nije imao osobnih dokumenata. A na našim vratima sada stoji uplakana djevojka koja ponavlja: „I meni je bio tata!“ Da u očima ove države to ne znači ništa, ako za to ne postoji papir, već joj je pokušao objasniti odvjetnik. A papira nema, niti ga može biti. Scenarij dostojan emisije „DNK analiza“ TV Pinka. (Ako ne znate o čemu je riječ, ne googlajte, mirno možete živjeti i bez spoznaje o granicama TV  trasha.)

Kad smo već u susjedstvu, ako slučajno pratite sagu koja već duže vremena zabavlja javnost u Srbiji, oko navodnog sina popularnog pjevača Miroslava Ilića, onda ste donekle upućeni pa znate u čemu bi mogao biti problem. Zakon je sličan i kod nas, očinstvo se može dokazivati i utuživati do dvadesetpete godine djeteta. Nakon toga pomoći nema. Ni od DNK analize.  A naša junakinja ima dvadesetsedam. K tome, poput oca, ne drži puno do administracije pa nema nikakvih osobnih dokumenata. I evo našoj udruzi nemogućeg zadatka. Opet. Jer za nemoguće nam treba samo malo više vremena, kako se volimo šaliti. Malo. Sudski spor mogao bi potrajati desetljećima, ishod neizvjestan. Pa smo pokušali drugačije. Kako? U sljedećem nastavku…Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Naletio na srnu, a lovačko društvo nema dovoljno niti da bi platilo vještačenje: Još jedan primjer dugotrajnog sudskog postupka zbog naleta na divljač

/0 Comments/in /by

Lovačka su društva, koja su po zakonu odgovorna za lovna područja koja se nalaze uz cestu te su ih dužna osigurati i postaviti znakove upozorenja, često na granici solventnosti, pa ne samo da ne mogu pokriti štetu nastalu na vozilu, već često ne mogu pokriti niti troškove sudskog vještačenja a i sklona su odugovlačenju postupka koji se, poput ovog slučaja, često znaju protegnuti i na tri ili više godina…

Pozadina događaja i sudski postupak

Vozač prilično skupog automobila naletio je na cesti na srnu, kojom prilikom je srna pregažena te je potom i uginula, a na automobilu je počinjena velika materijalna šteta. Svjedok u sudskom postupku – lovnik koji je na poziv policije došao ukloniti srnu – rekao je sudu kako nikada nije vidio takvo mjesto nesreće koja je posljedica naleta na divljač te je rekao kako je srna bila “sva u komadima”, ponegdje su se vidjele jedino koža i kosti. Na automobilu su nastala velika oštećenja – branik, prednja hauba, maska, farovi, gotovo cijeli prednji dio auta bio je znatno oštećen te je šteta procijenjena na oko 35.000 kuna.

Vozač je na sudu izjavio kako je vidio da se krdo srna približava cesti no kako nije pretpostavio da će cestu i prelaziti te stoga nije prilagođavao brzinu niti kočio, već je nastavio voziti brzinom od oko 80 km/h. Prije naleta automobila na srnu, izjavio je vozač, nije na cesti vidio nikakav znak opasnosti od divljači, a kada je počeo kočiti jer je bilo jasno što će se dogoditi, već je bilo prekasno.

Kao i u našim ranijim tekstovima u kojima smo se osvrnuli na problematiku naleta na divljač, i u ovom se slučaju na strani tuženika našlo lovačko društvo čija je odgovornost osiguravanje toga dijela ceste od naleta na divljač, budući da se lovno područje nalazi tik uz cestu. Sam tuženik, lovačko društvo, odustao je od bilo kakvog prometno-tehničkog vještačenja budući da nije imalo dovoljno sredstava da financira taj postupak.

U našim ranijim osvrtima već smo vidjeli da situacija u kojoj lovačko društvo nema dovoljno sredstava za sudski postupak ili isplatu naknade štete nije nimalo rijetka. Međutim, tuženik je predložio vještačenje radi li se uistinu o tako velikoj šteti na automobilu te dodatno utvrđivanje suodgovornosti tužitelja (vozača) od barem 10 posto budući da je tužitelj i sam priznao kako nije na vrijeme prilagodio brzinu, iako je vidio krdo srna.

Iako je prvostupanjski sud presudio u korist tužitelja (uz uvažavanje i njegove odgovornosti u omjeru od 10 posto), tužitelj se potom na presudu žalio, budući da je osiguravajuće društvo kod kojega je lovačko društvo bilo osigurano smanjilo iznos isplate za franšizu, te je tužitelj potraživao razliku od lovačkog društva. Budući da nije bilo vještačenja, tužitelj je u svojoj žalbi istaknuo i kako nema elemenata temeljem kojih bi se moglo zaključiti da je vozač svojom vožnjom doprinio nastanku štetnog događaja u bilo kojem iznosu.

Naš komentar slučaja

Kao što smo već nekoliko puta pisali, prometne nesreće u kojima je došlo do naleta motornog vozila na divljač zbog izlaska divljači na cestu niti su rijetki, niti su – kako bi se na prvi pogled moglo pretpostaviti – jednostavni. Iako je nominalno, prema pravnom okviru, za nalet divljači pod vozilo na cesti odgovorno lovačko društvo koje upravlja lovištem koje se nalazi oko ceste, te je ono dužno i poduzeti odgovarajuće korake poput obilježavanja ceste znakovima koji upozoravaju na opasnost od izlijetanja divljači na cestu, sudski postupci u praksi nisu nimalo jednostavni.

Čest je problem da lovačka društva nemaju dovoljno financijskih sredstava da pokriju štetu na automobilu, naročito u ovakvim slučajevima kada se radilo o skupljem automobilu na kojem je počinjena velika šteta. Katkada lovačka društva nisu niti dovoljno solventna, kao u ovom primjeru, pa ne žele pokriti niti trošak prometno-tehničkih vještačenja kojima bi se podrobnije utvrdile okolnosti nesreće, a nekada se ne može niti lako utvrditi odakle je divljač izašla na cestu i koje je lovačko društvo odgovorno. Uz žalbu na drugostupanjskom sudu i eventualna ponovna suđenja u cijelom postupku ili samo u jednom njegovom dijelu, nije stoga u Hrvatskoj nimalo neobično vidjeti slučajeve ovakvih prometnih nesreća koji pred sudom traju i više godina.

Dogodi li vam se prometna nesreća u kojoj ste naletjeli na divljač, preporučujemo da, za početak, utvrdite je li policijski zapisnik koji utvrđuje okolnosti nesreće dovoljno detaljan te uključuje li informacije poput lokacije znakova koji upozoravaju na opasnost, budući da bi ovi elementi mogli biti važni tijekom daljnjeg sudskog postupka.

Svakako vam preporučujemo da potražite i pravnu pomoć – vrstu pomoći kakvu našim članovima u Udruzi Bonus pružamo besplatno u okviru članstva – jer praksa pokazuje da čak niti ova vrsta nesreće u kojoj u pravilu postoji jedino materijalna šteta na vozilu ne završava jednostavnom i kratkom parnicom.

Slučajevi prometnih nesreća u kojima je došlo do naleta životinje na automobil ima mnogo i, kao Udruga Bonus, možemo reći kako smo prilično sigurni da nikada neće biti riješeni bez sudskog postupka; upravo zbog toga našim članovima nudimo podršku i u ovakvim situacijama kada možemo provjeriti koje lovačko društvo gospodari pojedinim područjem, tko je zakupac lovišta i je li ta pravna osoba uopće solventna ili je već dulje vrijeme blokirana. O tome može ovisiti i odluka o isplativosti pokretanja sudskog postupka i druge pravne radnje.Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Andrej Bulat čekao je više od šest godina na presudu šibenskog općinskog suda za prometnu nesreću u kojoj je bio – suvozač. I dočekao.

/0 Comments/in /by

Andrej Bulat, ako se sjećate, izgubio je obje noge u prometnoj nesreći prije više od šest godina, u kojoj je bio suvozač. U međuvremenu je morao prilagoditi kuću svom invaliditetu, nabaviti vozilo s posebnim komandama, pokriti troškove terapija i od nečega živjeti, a odštete niotkud. Pogledajte prilog o Andreju Bulatu.

Nakon nesreće je prebolio MRSA-u, legionarsku bolest i ozbiljne dekubituse. Sve troškove koje nije pokrivao HZZO, morala je podmiriti njegova obitelj, uključujući i spužvu za invalidska kolica, koju ne priznaje HZZO, a  stavlja se na sjedalo invalidskih kolica da se ne bi ponovio dekubitus.

U ovom postupku prvi novčani iznos na ime naknade štete uplaćen tužitelju Andreju Bulatu 07. srpnja 2017. godine, dakle nakon šest i pol godina. U tih šest i pol godina, prve tri godine tužitelj nije imao nikakvih prihoda, a ovisio je o pomoći svoje obitelji.

Prateći slučaj na našem facebooku pitali ste se zašto je sve to trajalo tako dugo. Pitali ste se što radi Andrejeva odvjetnica, oteže li druga strana postupak u nedogled? Možda smo vam trebali napomenuti da se suđenje odvijalo u – Šibeniku.

Naime, predmetu čistog pravnog osnova (suputništvo) od pokretanja tužbe do pravomoćnosti presude potrebno više od 6 godina isključivo ako sud nije poštovao načela parničnog postupka, kao i ustavom zajamčena načela, a od kojih je sud postupajući očito odustao. Institut prava na suđenje u razumnog roku uveden je u pravosuđe RH, prije svega, zbog činjenice da postoje apsolutno nerazumni rokovi u kojima se čeka donošenje pravomoćne presude. Zbog egotripa prvostupanjskog suda i pokušaja da se tužitelja odbije s tužbenim zahtjevom jer je, navodno, sjeo u auto s neovlaštenim vozačem, sud je uporno inzistirao na saslušanju turskog državljanina na radu u SR Njemačkoj, koji je zajedno sa vozačem, automobilom kojim se dogodila prometna nesreća doputovao iz Njemačke.

Da bi naplatio kasko štetu u nadležnom osiguravajućem društvu u Njemačkoj on je, po nalogu vlasnika automobila, prijavio vozača dan nakon nesreće za neovlašteno korištenje vozila. Pravomoćnom presudom kaznenog suda ta je optužba odbačena. Jasno je da pozvani svjedok nije imao nikakav interes odazvati se pozivu, ali to sud nije spriječilo da ga dvije poziva konzularnim kanalima. Da bi dokazao – nemoguće. Jer, za isključenje od odgovornosti osiguravatelja potrebno je bilo kumulirati dvije okolnosti;  da je vozilom upravljao neovlašteni vozač (što nije, jer to proizlazi iz ukupnog spisa, a konačno i proizlazi iz odustanka nadležnog državnog odvjetništva od gonjenja po lažnoj prijavi turskog državljanina, za kojeg je jasno da mu ne pada na pamet doći kao svjedok u parničnom postupku jer bi i njega mogla dočekati kaznena prijava zbog počinjenja djela iz čl. 304. Kaznenog zakona)  i  da je suputniku činjenica kako vozilom upravlja neovlašteni vozač bila poznata (što opet nema nikakvog uporišta u spisu, i isto je nedvojbeno utvrđeno već saslušanjem tužitelja i vozača još 2012. godine).

Dakle, iako su sve bitne okolnosti utvrđene još 2012., te vozač već tada izdržava svoju kaznu u zatvoru u Gospiću,  sud tek 12. prosinca 2014. godine objavljuje odluku kojom djelomično usvaja tužbeni zahtjev tužitelja. Obje strane ulažu žalbu. Nakon brojnih požurnica i zahtjeva za suđenje u razumnom roku, te povrata spisa na općinski sud kako bi ispravio propuste u dostavi presude, drugostupanjski sud 08. svibnja 2017. godine donosi presudu, koja je tužitelju dostavljena 22. svibnja 2017. godine , a tuženiku tek na inzistiranje tužitelja cca mjesec naknadno. Treba li napominjati da revizija uložena u lipnju još nije upućena Vrhovnom sudu na rješavanje.

Postupanje prvostupanjskog suda je čisti pravni ekshibicionizam, i to tendenciozan, jer je jasno da je slučajno turski državljanin došao na saslušanje da bi i dalje tvrdio da je vozač bio neovlašten, te da unatoč tome ne postoji kumulativno ispunjena pretpostavka da je suputnik znao da je vozač neovlašten.

No sud je tu da od takvih zaštiti nemoćne osiguravateljske grupacije  i to naglašava već prilikom  ispitivanja tužitelja, održanog u njegovom stanu, jer zgrada suda nema pristup za invalide, predbacujući odvjetnici tužitelja da ga je tu dovela pokušavajući izazvati sažaljenje očajnim zdravstvenim stanjem svog klijenta.

Da zaključimo, zloupotreba prava je moguća, ona se čak očekuje među strankama, zbog pokušaja odgađanja svojih obveza , međutim nije očekivana od strane suda koji je, između ostaloga, dužan respektirati načela parničnog postupka, kao i ustavom zajamčena načela.

Za zainteresirane pravnike donosimo i kronološki pregled slučaja Bulat:

  • 21. prosinca 2010. godine, datum nesreće, suputnik u vozilu registarskih oznaka DA-S 4710 ( D), u kojoj nesreći tužitelj ostaje bez obje noge uz brojne druge ozljede

 

  • 24. veljače 2011. godine-tužba predana na Općinski građanski sud u Zagrebu, a temeljem stvarne i mjesne nadležnosti. Odlukom Vrhovnog suda spis delegiran da daljnje odlučivanje Općinskom sudu u Šibeniku te dobiva broj P-1565/2011. Delegira se radi preopterećenosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu i pravilnog opterećenja svih sudova u RH

 

  • 27. listopada 2011. prvo ročište u predmetu na kojem se predlažu dokazi koji se imaju provesti u daljnjem tijeku postupka, ročište odgađa do 21. veljače 2012. kada će se provesti dokaz saslušanjem stranaka i dokaz saslušanjem vozača, te da će se pribaviti kazneni spis K-87/11 i K-191/11, uz upozorenje strankama na odredbu čl. 219. ZPP-a

 

  • podnesak tužitelja kojim obavještava sud da nije u mogućnosti pristupiti na to ročište zbog nepristupačnosti suda invalidskim kolicima te se ročište 21. veljače 2012. godine održava u stanu tužitelja gdje se izvodi dokaz njegovim saslušanjem, te sud donosi rješenje da će se zamolbeno saslušati vozač, pred Općinskim sudom u Gospiću, pošto se isti nalazi u zatvoru u Gospiću, na izdržavanju kazne, što znači da je već pravomoćno suđen zbog izazivanja prometne nesreće u kojoj je tužitelj teško stradao.

 

  • 9. kolovoza 2012.- vozač saslušan uz prisutnost zastupnika stranaka pred Općinskim sudom u Gospiću pod brojem R2-359/12.

 

  • 19. rujna 2012. godine održano je ročište pred Općinskim sudom u Šibeniku na kojem je saslušan svjedok, te rješenjem suda određena nova rasprava za 6. studeni 2012. godine radi saslušanja drugog svjedoka

 

  • 6. studenog  2012. na ročištu je saslušan drugi svjedok  i doneseno rješenje da se sljedeće ročište održava 15. travnja 2013. godine, kada će se saslušati svjedok  koji je turski državljanin na radu u SR Njemačkoj, pa će ga se zvati diplomatskim putem

 

  • 15. travnja 2013. na ročištu se konstatira se da nije pristupio turski državljanin, a obavljeno je dopunsko saslušanje vozača, ovaj puta u predmetnom parničnom postupku radi neposrednog izvođenja dokaza pred nadležnim sudom, umjesto zamolbenog saslušanja, te sud donosi rješenje o ponovnom pozivanju turskog državljanina radi saslušanja na ročište koje je određeno za 28. listopada 2013. godine.

 

  • 28. listopada 2013. turski državljanin ponovno ne dolazi na zakazano ročište, sud zakazuje ročište za 27. veljače 2014. godine i određuje medicinsko vještačenje po vještacima medicinske struke

 

  • 27. veljače 2014. provodi se saslušanje vještaka, te sud donosi rješenje da će ročište biti održano 08. svibnja 2014. godine na koje sud ponovno poziva na saslušanje svjedoka

 

  • 8. svibnja 2014. godine-saslušava se vještak dr. Ivo Blaće te se zakazuje ročište za 30. lipnja 2014. godine na koje se ponovno poziva turski državljanin diplomatskim putem

 

  • 30. lipnja 2014. ponovno ne pristupa svjedok, a sud zakazuje ročište za 23. listopada 2014. godine i zamolbeno traži od nadležnog županijskog suda u SR Njemačkoj saslušanje svjedoka

 

  • 28. listopada 2014. sud zaključuje raspravu te određuje ročište za objavu odluke 8. prosinca 2014. godine.

 

  • sud odgađa objavu te 12. prosinca 2014. godine objavljuje odluku kojom djelomično usvaja tužbeni zahtjev tužitelja.

 

  • 19. prosinca 2014. godine tužitelj ulaže žalbu na presudu, kao i tuženik dana 29. prosinca 2014. godine, te je spis upućen Županijskom sud u Šibeniku 12. veljače 2015. godine. Požurnica za suđenje u razumnom roku tuženika 11. svibnja 2016. godine, a požurnica tužitelja 30. studenog 2016. godine

 

  • drugostupanjski sud 21. ožujka 2017. godine remisorno vraća predmet prvostupanjskom sudu (presuda greškom prvostupanjskog suda nije dostavljena Državnom odvjetništvu u Šibeniku a radi eventualnog ulaganja žalbe na rješenje o troškovima nastalim delegacijom nadležnosti). Prvostupanjski sud ispravlja grešku i dostavlja presudu nadležnom državnom odvjetništvu, te ponovno spis vraća drugostupanjskom sudu.

 

  • Drugostupanjski sud 08. svibnja 2017. godine donosi presudu koja je tužitelju dostavljena 22. svibnja 2017. godine , a tuženiku tek na inzistiranje tužitelja cca mjesec naknadno.

 

  • tužitelj ulaže reviziju dana 23. lipnja 2017. godine, a nakon toga piše požurnicu da bi požurio dostavu revizije tuženiku na odgovor-što je zakonska obveza, a što sud čini tek u listopadu 2017. te tuženik 02. studenoga 2017. godine dostavlja odgovor na reviziju.

 

  • dana 27. studenoga 2017. godine, prema podacima sa internetske stranice http://e-predmet.pravosudje.hr, konstatira se da revizija još nije upućena Vrhovnom sudu na rješavanje.

Svi su navodi javno dostupni i provjerljivi na stranicama e-predmet, a Andrej Bulat voljan je na zahtjev i bilo koji dio spisa skenirati i objaviti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail