Stvarno mi se sviđa pravosuđe! Čekam samo da bivši predsjednik Vrhovnog suda i njegov zamjenik u duetu i zapjevaju: Svaka tuđa zeeeeemljaaaa tugaaaa jeeee goleeeeema…

Stvarno mi se sviđa pravosuđe. Paz’ der vamo! Ne samo da je bivši predsjednik Vrhovnog suda g. Hrvatin otišao kao gastarbajter u Albaniju (vidim nije ni kod Albanaca sjajno kada kadrove traže od Hrvata), nego recentno pročitah da i gospodin Marin Mrčela sprema kofere i zakone pa kreće u gastarbajtere. On, doduše, nešto zapadnije, ali isto neloše plaćeno, pa bi nam se moglo još desiti da bivši predsjednik Vrhovnog suda i njegov zamjenik, kada dođu u stari kraj za praznike, opijeni nostalgijom i domaćim vinom, u duetu i zapjevaju: Svaka tuđa zeeeeemljaaaa tugaaaa jeeee goleeeeema…

Oni odoše, a koga nam ostavljaju? Pa, recimo, predsjednika Ustavnog suda g. Šeparovića koji, pun povjerenja u nepristrano suđenje, traži izuzeće Županijskog suda u Zagrebu u predmetu po privatnoj tužbi protiv umirovljenog prof Vjekoslava Miličića koji ga je negdje spomenuo, čini mi se kao plagijatora doktorske disertacije. Koliko vidim i naslućujem, predsjednik Županijskog suda g. Turudić nema namjeru usvojiti zahtjev jer, po mom sjećanju, i nije baš nešto u ljubavi s predsjednikom Ustavnog suda, a nakon spisa Sanader. Pade mi na pamet lijepa poslovica: „Kada slonovi vode ljubav trava nastrada!“ A što tek kada se posvade?

Zamislite stanje u kojem predsjednik Ustavnog suda ne uspije dokazati da ga je prof Miličić oklevetao, iz čega bi acontrario moglo proizaći da je je predsjednik Ustavnog suda plagirao doktorsku disertaciju, pa dobijemo još jedan slučaj poput g. Brkića i diplomskog rada. G. Šeparović smjesta je uzvratio prof Miličiću, nazvavši ga, ako se ne varam, vrlo osebujnom osobom, što je apsolutno točno. Pa tko normalan čita doktorske radove iz područja porodičnog prava, ako nije osebujan?

Jest da postoje neke podudarnosti doktorskog rada i ocjene ustavnosti obiteljskog zakona prof Hrabar u ulozi, mislim voditelja grupe za izradu zakona, koja je, eto, slučajno i mentor g. Šeparoviću. Ali je, isto tako, točno da je prof Miličić svojedobno tužio manje-više sve svoje kolege profesore, pa i neke koji su mu bili kumovi na raznim vjenčanjima, iz razno-raznih razloga. Sjećam se da je tužio i jednog svog suseljana jer je taj, navodno, ribarskim ostima ubio kozu na nekom nenaseljenom otoku hvarskog arhipelaga. Spor je izgubio, a i bivao nekoliko puta upozoravan od strane suca o vladanju u sudnici. Tako da je teško reći tko je tu u pravu.

Pa kada ovoj priči dodamo suca Kolakušića koji svojedobno (zakonito) prekida postupak koji vodi i upućuje predmet radi ocjene ustavnosti zakona pa, kada mu se predmet vrati (odbačen zahtjev) on opet odbija suditi jer i dalje misli svojom glavom.

Da ne ostane zaboravljen bivši predsjednik države prof Josipović na čiju inicijativu, a riječ je o profesoru kaznenog prava, dođemo do zakona prema kojem ratno profiterstvo nema zastare. Ne želim komentirati niti zakon, a niti predlagača, osim što bih rekao da mi se gadi. To je zaključak, a ne komentar.

Usudio bih se ipak reći, pa i napisati, da nije točno da se nama, uslijed nepoznavanja materije, čini da je pravosuđe jedan od glavnih problema, već da ste ga vremenom unakazili i da ga više nema u društveno prihvatljivom obliku. E sada, kada ste rodili nakazu, izvolite se za nju i pobrinuti.

Pravosuđe i politika su, divne li podudarnosti, jedina mjesta na kojima ne postoji odgovornost počinitelja za štetu koja nastaje trećim osobama, a radi grešaka koje imaju svoje posljedice.

Kojiput nekim sudskim odlukama baš moraš biti začuđen. Ili si prestao biti pravnik. Biti pravnik, to je navodno neka struka iako sam osobno mišljenja da to u egzistirajućem stanju veze sa strukom nema, niti je to prema postojećim događanjima moguće očekivati.

Svojedobno su me učili da greške pravosuđa prvog stupnja bivaju ispravljene u drugom stupnju, pa ako ne ni tada onda je spasonosan izvanredni pravni lijek-Vrhovni sud. Pa zatim da bi iza svake odluke, koja je donesena u za to predviđenom postupku, trebalo stajati neko suvislo, logično obrazloženje, koje ima uporište u nekom zakonskom propisu. Pa kada se sretneš s nečim što ne možeš sebi objasniti niti ti je jasno što je tom presudom pjesnik htio reći i zašto pjesnik iz dana radi noć, upitaš se što su ti divni ljudi, profesori i doktori, tebe zapravo učili. I tko je pobogu, učio ove što pišu ovakve presude?

Jer, čitajući rješenje Županijskog suda u Puli br. Gž-230/2016, kojom sudac odbija zahtjev za dosuđivanjem troška delegacije, utemeljen na zakonskim propisima, tvrdeći pritom da je tužba doduše zakonito upućena na Općinski sud u Zagrebu, gdje tuženik ima svoje sjedište, ali da je mogao biti izabran i mjesno nadležni sud u Puli, kao mjesto prebivališta tužitelja, pa bi to onda ovom sudu bilo zgodnije jer ne bi bilo rješenja o delegaciji. Jer da tužitelj zloupotrebljava duh Zakona o sudovima i duh Zakona o parničnom postupku, pazi sad – postupajući zakonito.

Ja bih ovom pjesniku preporučio da promjeni ili doktora, ili terapiju, a najbolje oboje. Ovako si, što bi rekli komšije, promašio ceo fudbal, jer odluku o delegaciji nije donio tužitelj, niti njegov zastupnik, već Vrhovni sud, a postupa li Vrhovni sud, kako ti to lijepo kažeš, u duhu Zakona o sudovima i Zakona o parničnom postupku, to bi pjesniče trebao pitati njih. Znaš, onu gospodu u togama. I, vidi vraga, netko je tu odluku potpisao, opet netko u togi, i povrh svega, protiv te odluke nema pravo žalbe nitko pa ni ti, pjesniče. Na tebi je samo bilo da odrežeš iznos troškova u skladu s odlukom višeg suda, a ne da raspravljaš o odluci Vrhovnog suda, a još manje istoj sudiš. Inače smo cijelu ideju pravosuđa obrnuli na glavu. Zbog nekoliko tisuća kuna.

Znam ja da tu nema nikakve zavjere i da si ti u stvari dobar čovjek i dobar pravnik, ipak si dogurao do županijskog suda, tko zna možda jednom i togu obučeš pa dobiješ priliku postupati u duhu Zakona o sudovima i Zakona o parničnom postupku. Zato mi nemoj uzeti za zlo što ti se obraćam s ti, ali ja ti govorim samo onima koje volim, a tebe volim što si znalac u svom poslu. Doduše, nisam baš siguran znaš li uopće što ti je posao.

Pravosuđe i politika su, divne li podudarnosti, jedina mjesta na kojima ne postoji odgovornost počinitelja za štetu koja nastaje trećim osobama, a radi grešaka koje imaju svoje posljedice. Zato, da bih istjerao ikakav novac od vas genijalaca, moram pričekati da me neki od vas tuži. Napominjem da vam je u tom slučaju mjesno nadležan Općinski sud u Jastrebarskom, osim ako ne delegiraju.

Sa znacima osobitog straha od pjesnika u pravosuđu,

Mihael Hribar

Selo gori, a baba se češlja

Ovo mi je jedna od dražih narodnih, a ovog puta ću je povezati sa svojom omiljenom temom; stanjem u pravosuđu. U pravosuđu važi kao pravilo da se notorne činjenice ne trebaju dokazivati. Međutim, kada pokušaš komentirati pravosuđe, jedino to i treba dokazivati jer inače oni iz pravosuđa kažu da si nedovoljno stručan pa time i nekompetentan davati takve paušalne ocjene, da se tu radi o tendencioznim izjavama i tome slično.

Jednom prilikom mi je neki sudac Vrhovnog suda u neformalnom razgovoru rekao kako je točno da je pravosuđe loše, ali neka ja kažem što bi bilo da i takvog pravosuđa nema. Složio sam se s tezom, moram priznati, iako je pomalo nakaradna, samo iz razloga što do danas nisam smislio prijedlog toga što bi trebalo učiniti, a da bi stvar postala podnošljiva. U nekom prethodnom komentaru pokušao sam predložiti strukturiran proces selekcije i filtriranja, a da bi se jednom došlo do prihvatljivog rezultata, međutim za to treba i vremena i ljudi. Ozbiljnih ljudi. Ovako, dok se baba počešlja selo će izgorjeti. Moguće je da bi baba trebala odložiti češalj i uzeti vatrogasni šmrk, ali babi je izgleda do izgleda, a ne do gašenja.

Na ovaj moj monolog isprovocirao me događaj koji ni od koga drugog nije izazvao nikakvu reakciju, ni javnosti, ni medija, a o nadeležnima da ne govorimo. Donedavni predsjednik Vrhovnog suda zamrznuo je svoj status suca Vrhovnog suda i otišao na neko, valjda savjetničko, mjesto u albansko pravosuđe, ili možda direktno u albansku vladu. Obaviješteni krugovi kažu da šteta nije nenadoknadiva jer prozvani ionako u odrađenim mandatima predsjednika Vrhovnog suda nije bio sklon rješavanju predmeta već je radije sudjelovao na seminarima gdje se, eto, pomalo tezgarilo pa ponešto i zaradilo. Meni osobno nije baš jasna svrha iliti cilj takvih seminara, a čak mi se, onako intimno, čini da samo sudjelovanje u navedenom sa sobom nosi i neki sukob interesa. Ne vjerujem da griješim puno ako ih usporedim sa „seminarima“ farmaceutskih tvrtki koje pozovu liječnike kako bi im na nekom kruzeru predočili sve prednosti njihovog novog lijeka koji omogućuje čudesno ozdravljenje od najrazličitijih bolesti. Treba li reći da kruzeri pritom oplove krasne destinacije, a seminari su začinjeni s puno pažnje i respekta, darova i svega što umornim medicinarima obično godi. No, istine radi, pravosuđe se drži lokalnih destinacija, obično bajne Opatije, ponekad drevnog Dubrovnika, a obično se koncentrira i van sezone. Nije li bablje ljeto i najljepše, još je toplo, a nema više gužve? Kada se radi o jednodnevnim seminarima dobar je i Zagreb. Eto, gore spomenuti volio je prije svega surađivati s Ingbiroom kao organizatorom seminara, a prestao je tek kada su prokazani kao pomoćno sredstvo u aferi Planinska koja, čini mi se, još nije završena, iako su neki krumpiri već oguljeni (a gulio ih je, doslovce, bivši ministar Čobanković).

Taj isti gospodin, sudac a ne ministar, u periodu božićno-novogodišnjih pobožnosti, valjda shvativši model, odlazi u kolendare po stranim veleposlanstvima, a praznih ruku, poznato je, se nikamo ne ide pa prigodno poklanja simboličnu butelju vina s najboljim željama. Vino je iz njegove Istre, cijena nije baš uobičajna sitnica, ali ipak se ne radi o njegovom novcu. Ali radi se o njegovoj pažnji a bogami i njegovom rodi proizvođaču. Što to predsjednika Vrhovnog suda i, posljedično, Državnog izbornog povjerenstva motivira na takve lijepe božićno-novogodišnje običaje i odakle mu ideja da s te funkcije obilazi veleposlanstva teško je reći.

Možda je brojnim aktivnostima pridodao i onu komercijalista kakve istarske vinarije, a dalo bi se zaključiti i da se posebno isprsio u albanskom veleposlanstvu. Čašicu po čašicu pa eto i poslića.

No, da dođemo do poante, a da ne bi ispalo da se češem tamo gdje me ne svrbi, na jednom takvom seminaru u Opatiji, koji je organizirao Ingbiro, financirao  Hrvatski ured za osiguranje, a inicirala  sva osiguravajuća društva kojima je bilo dojadilo plaćati  visoke iznose na ime nematerijalne štete pa su si dala u zadatak naći model kako pravosuđu sugerirati kako da sudi u okvirima u kojima bi njima bilo zgodno platiti.

Dakle na istom mjestu, u ubavom primorju, nalaze se spomenuti predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik Građanskog odjela Vrhovnog suda, suci općinskih sudova, suci županijskih sudova (ne svi ali dovoljan broj), osiguravatelji, pa predstavnici Hrvatski ured za osiguranje, pa nekoliko odvjetničkih ureda, ukratko skup ljudi koji ni u kom drugom slučaju ne bi bili viđeni u istoj prostoriji, a ne bi to ni smjeli biti, svi sa svetim zadatkom da nemoguće učine mogućim.

Predigra,  jer ipak se radi o ozbiljnim stvarima, odigrava se u prostorima Ingbiroa, tamo se skupljaju vještaci medicinske struke da bi stvorili znanstvenu podlogu u obliku tablica invaliditeta, koje će postati uporište sudovima, a da bi sudovi dobili grafički prikaz što s čim trebaju pomnožiti da bi  osiguravateljima umnožak odgovarao. Koordinacijski sastanak učesnika odvija se netom prije seminara u jednom uglednom restoranu, dodouše bez kamera, ali učesnici su poznati. Jer, još od pročerdanih dana moje mladosti sve što je poznato konobarima poznato je i meni. Usput se pokušava „riješiti“ još jedan predmet pa akter dolazi po pozivu u isti restoran, no to je posebna priča koja je već dobila pravosudni epilog. Taj spis nisam pročitao, ali daleko od toga da me ne bi zanimao.

Tamo dolaze, dakle u Ingbiro, i neki pravosudni dužnosnici, ali samo radi koordinacije, ne daj bože da bi oni bili u što upetljani. Seminar počinje, čini mi se, uvodnim izlaganjem predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda koje bih i osobno potpisao da me ne muči to što mi se čini da on tamo nije trebao niti biti, a kamo li izlagati.  Mišljenja sam, naime, da bi se to trebalo rješavati na općoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda.

Da upotpunim priču anegdotom, podatke o tome tko je dolazio i što se radilo u Ingbirou dobih od njihove zaposlenice koja, eto, nije znala s kim razgovara pa je pa je radi te sitne naznake zaboravnosti valjda zaključeno kako postaje prestara za odgovoran posao koji obavlja te je smjesta udaljena u bespuća penzije.

No rezultat  prethodno navedenog je čista računica koja izgleda ovako: ide cura preko sela 15% nevesela (odnosno utvrdi se postotak smanjenja životne aktivnosti) pa se to pomnoži s određenim iznosom i dobije cifra. Zatim, boljelo te tri dana jako, što se množi opet s nekim iznosom, pa pet dana srednje, to se već množi s manjom cifrom, pa te i danas povremeno kod promjene vremena zaboli, i na to se stavi neki sitan iznos, pa imas ožiljak ili ožiljke vidljive svima i svakodnevno ili samo na plaži pa se dobije opet neki umnožak. Na kraju ti je bila potrebna tuđa njega i pomoć 5 dana u punom obimu, a kasnije 30 dana povremeno, samo za neke poslove, pa eto i treće cifre. Kad to sve lijepo izmnožite i zbrojite dobit ćete presudu temeljenu na tzv. Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda.

Tako je moj posao, kao i posao suca, izgubio svaku privlačnost, a stradanje žrtava prometnih nesreća je, složit ćemo se, ionako uzaludno i dodjeljivanje adekvatne naknade koja bi svakoj od njih naosob mogla kompenzirati barem dio izgubljene kvalitete života nije tema kojom bi se trebala zamarati javnost, ni odvjetnici, ni suci… Ma nitko. Sve će to već riješiti osiguravatelji po svog nahođenju, u mirnoj koegzistenciji s pravosuđem.

O svemu smo tome već pisali, ali hajde da se ne češljamo dok selo gori.

 

„Dokle ćeš konačno, Katilina, zlorabiti strpljivost našu?“-želio bih pitati g. Hrvatina

„Quousque tandem abutere, Catilina, patientia nostra?“  je latinska fraza kojom započinje prvi govor Marka Tulija Cicerona protiv Katiline. Prevedena glasi: „Dokle ćeš konačno, Katilina, zlorabiti strpljivost našu?“ Počeo sam latinskim ne zato da stvaram privid da se tim jezikom služim, jer je to ionako odavno izašlo iz mode, već da dočaram od kada su zabilježene jebade razno raznih politika i političara. Može biti da ima i ranijih zapisa, ali ovoga sam se prvog sjetio, a i zgodno je da podsjetim da je tada postojao i odgovor onih koji su jebani u glavu pa su povremeno pitali dokad?

Moj prijatelj Josif Visarionovič davno je rekao da svaka politika počinje kadrovskom politikom, dakle kada želiš mijenjati politiku treba početi promjenom kadrova. Moguće da je gospodin bio u pravu, a počeo je, doduše, od najbližih, i tko zna gdje bi mu kraj bio da je poživio. Navodno je, kada su vlakovi kasnili, sredio neke vlakovođe i šefove stanica i više nije bilo kašnjenja za njegova života. Sada ponovno kasne.

Bivši predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske g. Hrvatin  zamrznuo je svoj status suca vrhovnog suda da bi otišao na ispomoć u Albaniju. Zamrznuo valjda zato što ima namjeru vratiti se i ponovno biti sudac Vrhovnog suda. Nu guze na dva stolca. Pazite, ovdje se ne radi o već poznatim situacijama kada pravosudni dužnosnici prelaze u izvršnu hrvatsku vlast pa zamrzavaju svoj status u pravosuđu. Ipak je u pravosuđu najljepše (čitaj: najsigurnije), zašto bi inače taj status zamrzavali? Igram loto pa, ako ne dobijem, tražim novac nazad. Sugeriram gospodinu Hrvatinu da se, kada dođe vrijeme, zamrzne ko Walt Disney pa da ga probude u pravom trenutku, kao predsjednika Europskog suda.

O sukobu interesa nisam nadležan suditi. Napominjem samo da je riječ o bivšem predsjedniku državnog izbornog povjerenstva koji je imao na uvid biračke popise i sve podatke koje sadrže. Riječ je i o bivšem predsjedniku Vrhovnog suda s koje pozicije su mu bile dostupne također brojne osjetljive informacije. Ovo više nije slučajna država, ovo više nije ni država slučaja, ovo je prosto nakaradno.

Ovo je država u kojoj guverner narodne banke dobiva, jer nema smisla to zvati kupovanjem, stan za cca 8 000 eura, uz povoljnu kamatnu stopu. Valjda je pazio da ne bi slučajno uzeo švicarac pa da mu mjesečna rata ne prebaci jedva podnošljivih 240 kn. Koje ne plaća. Godinama. Vidim ga već u Udruzi franak. Zamišljam  deložaciju i Živi zid kako mu staje u obranu.

Rekao sam već, za istjerivanje socijalističkog softvera potrebni su nam egzorcisti. Ili, možda, moj prijatelj Josif.

Građani su neobaviješteni i needucirani pa bi ustvari trebalo njih mijenjati. – dalo bi se zaključiti iz izjava predsjednika DSV-a

Ne mogu odoljeti, a da se ne osvrnem na intervju predsjednika Državnog sudbenog vijeća Željka Šarića. Ponekad ljudi, kada žele nešto dokazati, a činjenice ne govore tome u prilog, smatraju valjda da to gore po činjenice. Dakle, to što gospodin Šarić spominje u svom intervjuu, da je sudstvo kao navodna rak rana našeg društva stereotip koji proizlazi u stvari iz frustrirane javnosti zbog općenito lošeg društvenog stanja, ne smatram baš točnom tezom. Valjda, građani su neobaviješteni i needucirani pa bi ustvari trebalo njih mijenjati.

Osobno se, nažalost, slažem s većinom argumentacije koja brani nebranjivo, ali mi se čini da je obuhvaćen samo dio problema i tek djelomično zahvaćeno opće stanja u pravosuđu. Svojedobno sam predložio jedan drugi pristup problemu, koji je doduše kompliciraniji, ali mi se čini efikasnijim. Dokle god smo na općim tezama sve se da braniti i sve se da napadati ili, kako narod kaže, svaka škuža nađe muža. Moje je viđenje da treba krenuti od pojedinačnih čudnih odluka,  pa iz njih detektirati procese koji su takve odluke omogućili, da bismo došli do zaključka zašto su donesene i čime su motivirane, pa na temelju toga  pokušati mijenjati stanje u kojem je pravosuđe, a da bi bilo bolje.

Ja ne mislim da se pojedine odluke donose iz neznanja onih koji ih donose već, naprotiv, s namjerom. Čini mi se da bi i pacijenti imali što reći doktorima, a ne da liječnici sami sebe ocjenjuju. Svi oni koji nešto rade su, ili bi trebali biti, spremni čuti komentare onih zbog kojih su postavljeni da nešto čine. I glumac koji izađe na pozornicu vrlo brzo shvaća je li publici prihvatljiva njegova interpretacija ili će pobrati zvižduke umjesto aplauza.

Mi koji smo “korisnici” pravosuđa uglavnom ne komentiramo izbor sudaca već smo ponekad sablažnjeni odlukama koji ti suci donose. Doduše, kao publika sablažnjeni smo i zakonima koji se donose pa se onda posljedično i primjenjuju kroz sudske odluke. Ali, sudjelovati kao važan čimbenik u nekom području, a smatrati da tu nema grešaka i ne pokušavati riješiti  problem već ga u cijelosti prebacivati na neki drugi teritorij pa proglašavati korisnike nekompetentnima i nerazumnima?

Kada kupim kruh on je jestiv ili nejestiv, a nebitno mi je tko je za to kriv, loša pšenica, pekar ili trgovac. Kada, nakon deset godina suđenja, čitam pravomoćnu presudu, pa ista bude preinačena u 16 dana od strane Vrhovnog suda, dozvolite mi da se osjetim dovoljno kompetentnim da komentiram, a ograničavati me može jedino to što pritom moram ostati pristojan.

Ako isti činjenični opis rezultira dvjema potpuno različitim odlukama, najprije nagodbom uz podršku državnog odvjetništva, a zatim puta revizijom preinačenom pravomoćnom presudom, na koju reviziju ulaže to isto državno odvjetništvo koje je prethodno sugeriralo nagodbu, a kada se sve to još dogodi  u 16 dana, dozvolite mi da budem zabezeknut. Je li takvu odluku uopće moguće braniti? Jest, i branio ju je tadašnji predsjednik Vrhovnog suda.

Sami ste se ogradili od komentiranja kaznenih predmeta, ali vjerujem da ćemo se složiti da u civilu možemo govoriti o i nehatu ali, bogami, i o umišljaju. Čijem? Pa čini mi se sudaca, sudskih vijeća, sudaca izvjestitelja, državnog odvjetništva…

Sprezi politike i pravosuđa, u kojoj ponekad sudjeluje i izvršna vlast, očito pod motom: CARPE DIEM QUAM MINIMUM CREDULA POSTERO.

Draga gospodo, birokracija je ozbiljan posao.

Nisam se imao namjeru više se baviti problemom zaštićenih najmoprimaca, ali teško je odoljeti kada je motivacija sveprisutna. Neki dan, tako, gledam saborsku raspravu u kojoj  ministar brani zakona, a napadaju ga sa svih strana. Ono što me užasava, kao pravnika, jest to da se u diskusiji u parlamentu kao argument koriste termini pravedno/nepravedno pa diskutanti odreda koriste floskule poput: Jednu nepravdu ćete zamijeniti drugom!

Kao što sam već pisao u tekstu „Vlasnici svih zemalja, ujedinite se!“, dodjela stanarskih prava  nad društvenim stanovima, bila je i jest i ništa drugo nego korupcija od strane tada vladajućih kojom traže političku podršku na osnovu danog. Dodjela stanarskih prava nad privatnim vlasništvom je podjela ratnog plijena koju provode pobjedničke legije. I sada, nakon ustavnih promjena i odredbi, nakon zakona o povratu nacionaliziranog i proteka 25 godina u sljedećih 5 ima se napokon namjera vratiti oteto.

Pa se sada barata terminima pravedno i nepravedno. Možda griješim, ali mi se čini da povrat i iseljavanje zaštićenih najmoprimaca vlasnici smatraju zakašnjelim ali pravednim rješenjem. Vjerujem da zaštićeni najmoprimci to drže nepravednim.

Zbunjujuć je već i sam termin zaštićeni. Od koga ih se to štiti, valjda od vlasnika koji bi, eto, rado realizirali svoje vlasničko pravo? Odavno je trebao biti donijet propis kojim ih se štiti od iseljenja, ali i obvezuje plaćati komercijalnu stanarinu. To što nisu u istom položaju kao nosioci stanarskog prava nad društvenim stanom pa ga ne mogu otkupiti po komičnoj cijeni, a do sada su u tuđem besplatno stanovali, gradili neke vikendice (vidi: Za istjerivanje komunističkog softvera trebaju nam egzorcisti), uzimali kredite koji su u međuvremenu obezvrijeđeni radi tadašnje inflacije, pa sada te nekretnine iznajmljuju za trzišne cijene, valjalo bi tretirati jedino kao zlu sreću nakon puno godina benefita.

Ali komika Sabora u kojem se umjesto termina zakonito i nezakonito uvodi pravedno i nepravedno, rasprava u kojoj se ne barata niti minimumom ulaznih podataka, niti analitikom koliko je to kvadrata stanova, gdje se nalaze, kolika je vrijednost tih nekretnina, jesu li izvorni nosioci stanarskih prava još živi ili se radi o njihovim nasljednicima, jesu li živi vlasnici i koliko ih je još živo, jesu li provedeni ostavinski postupci, koliko od zaštićenih ima i drugu nekretninu…

Draga gospodo, birokracija je ozbiljan posao. A rješenja koja predlažete su POS-ovi stanovi i beneficirani krediti? Pa jeste li vi normalni? Umjesto da plate štetu vlasnicima vi ih ponovno idete korumpirati?

Populizam je fantastična stvar, ali dokle ćete? Dokle?

 

Kako se sada osjećaju potpisnici koji tvrde u da je osnovni razlog odluke pretočene u lex Agrokor obveza vlade, odnosno predlagatelja, zadržati socijalni karakter RH garantiran Ustavom

Novinarka Tajana Vlašić me preduhitrila s temom koju, nakon cjelogodišnjeg procesa rješavanja krize u Agrokoru, vidim kao potencijalno najvažniju, a to je uloga Ustavnog suda u davanju legitimiteta revolucionarnom uratku “lex Agrokor“. U nekom ranijem tekstu spomenuo sam već taj vidljivi i očiti incest izmedu politike i ustavnog suda. No, netko birati mora pa je Sabor prilično logično mjesto za izbor na tako važnu funkciju, a valjda ne moram pisati o tome tko sjedi u Saboru, čemu služi politika itd. Taj incest počinje političkim dogovorom stranaka, ti meni-ja tebi, jasno imajući u vidu očekivanu dozu poslušnosti od onih koje izaberemo. I tako dođemo do ustavnog suca pipl mast trast as. A to je valjda najbolje sto je SDP u tom trenutku mogao dati.

Pitali Muju nakon useljenja u novu kuću: “Nije li ti ćenifa predaleko od kuće?” “Nije ako kreneš za vahta.”-odgovara on mirno. Ćenifa  je inače zahod, a za vahta znači na vrijeme, da ne bi bilo nesporazuma. Ali ako ne kreneš za vahta posljedice su jasne. Svi alati koji stoje na raspolaganju državnom aparatu da intervenira na vrijeme i sve regulatorne agencije namijenjene kontroli poslovanja i očuvanju stabilnosti financijskog tržišta su zakasnile. Zašto? Po mom mišljenju zato sto nisu smjele krenuti kada je trebalo. Tek nakon objave u kojoj se traži pomoć (doduse ucjenjivačke), ali traženja pomoći, process se pokreće. Dakle ne pokreću ga nadležni nego vlasnik sam.

Na dan mrtvih 2016. godine vratio sam se živ nakon dužeg izbivanja i nakon slijetanja aviona htio kupiti cigarete u dućanu u zračnoj luci. Cigareta nije bilo pa sam postupak ponovio u gradu na kiosku Tiska, s istim rezultatom. Dovoljno! Nekima nije, oni su čekali da gospodin sam deklarira nesolventnost, a onda  revija počinje.

Slažem se sa svim argumentima; očuvanje radnih mjesta, sistemski značaj kompanije, dolazak turističke sezone, očekivani domino efekt i da ne nabrajam dalje. Netko je morao to odraditi pa neka i zaradi. Iako baš nije, Što bi rekli Židovi, košer. Ali takva politička odluka pretočena u zakon imala je jednu vrlo realnu, dapače očiglednu. opasanost – ocjenu ustavnosti. Srećom nisam se kladio, osim sam sa sobom, da ovo ne može proći, kakav god bio incest politike i Ustavnog suda.  Tako i takve odluke ostaju budućim generacijama potpisane. O njima će se raspravljti na fakultetima, njih će analizirati EU, svi mogući potencijalni investitori, financijske institucije, tajne službe. Da ne duljim, ono što nisam znao jest da su (politika) bili upozoreni s relevantnih mjesta, od relevantnih ljudi, da to tako ne može. Ali nije vrijedilo.

Čitao sam odluku Ustavnog suda. Kako sam diplomu već ranije poderao povodom nekih drugih, doduše sudskih, odluka ostala je samo konsternacija. Ali i sićušna nada, dva izdvojena mišljenja ustavnih sudaca, jedno zajedničko dva suca, i jedno pojedinačno, uz argumentaciju i obrazloženja koja su meni razumljiva. Kaže jedna stara knjiga “i svjetlo svijetli u tami i tama ga ne obuze”. Pa ovom prilikom zahvaljujem, u ime pravne države i ustava, ljudima koji nisu popustili, jer stvarno daju nadu da nije sve propalo.

Međutim, treba postaviti i hipotetsko pitanje što bi se dogodilo da je došlo do drugačije odluke Ustavnog suda. Naime, do nje dolazi nešto prije očekivane nagodbe, iako još upitne. A došla je i netom prije informacije o tehnici nastanka samog zakona i slavnim mailovima koji sami za sebe govore o inicijatorima, organizatorima i izvršiocima. Tu se nekako  iz Loch Ness-a pojavljuje u punoj veličini dugo skrivana neman. Ona ima nešto više glava nego što je predviđeno, ali konačno se pojavila. Ono što bi se dogodilo da je odluka bila drugačija možemo, za sada, staviti u poznatu rečenicu ki bi da bi. Ono što smijem postaviti kao pitanje je bi li odluka bila ista da je pozadina bila dostupna prije samog donošenja odluke. I kako se sada osjećaju potpisnici koji tvrde u da je osnovni razlog odluke pretočene u lex Agrokor  obveza vlade, odnosno predlagatelja, zadržati socijalni karakter RH garantiran Ustavom.

Sve što nam je na raspoložbi moguće je upotrijebiti ili zloupotrijebiti. Apsolutna i ničim kontrolirana vlast je vrlo ozbiljna opasnost.

Misli li stvarno taj čovjek to što govori ili brani po službenoj dužnosti instituciju koju predstavlja?

“Kada netko želi reći nešto popularno kaže da je pravosuđe korumpirano.” – započinje svoj nedavni intervju za Z1 televiziju g. Marin Mrčela, zamjenik predsjednika Vrhovnog suda, a u kojem se predstavio i kao predsjednik GRECO-a (The Group of States against Corruption). Moram se načelno složiti da ne postoji korumpirano pravosuđe već pojedini slučajevi koji mirišu na korupciju.

Međutim, sugerirao bih promjenu koncepta istraživanja i to metodologijom da se najprije detektiraju čudne odluke pojedinih sudaca pa da se provede interna istraga kako je baš slučajno član ugledne obitelji, što je bila olakotna okolnost u situaciji kada je usmrtio dvije osobe, kažnjen uvjetnom osudom, kako to da je prst u anus proglašen način pozdrava u ličko-senjskoj županiji (za zagrebačku ne znamo), pa sinkopa… Odnosno, kako to da bezuvjetne zatvorske kazne dobivaju Romi, nezaposleni, socijalno upitni slučajevi, a za “ugledne građane” imamo drugu kaznenu politiku. Doduše, ti primjeri su već opisani u filmovima Kum I, II, III. Valja poznavati suce, a i nešto političara.

Kada se napada pravosuđe napada se neosvojivo, a kada ga se brani brani se nebranjivo. Interesantno je ipak da se u pravosuđu pojavljuju i, kolokvijalno rečeno, pokajnici ili, kako ih g. Mrčela zove, zviždači. Spomenuo bih suca Kolakušića pa, eto, i suca Turudića koji ukazuju na sustavne greške pravosuđa, a neki od njih i predlažu određena rješenja.

Zanimljivo je bilo u intervjuu čuti, u prvom dijelu, da postoji 500 000 predmeta u toku, a u nastavku intervjua da ih postoji 600000. Međutim, ono što se uvijek izbjegava je definicija pojmova. Što znači riješen predmet i koji sve predmeti ulaze u statistiku? Igre bez granica hrvatskog pravosuđa s dodjeljivanjem novih brojeva u starim predmetima govore nam da se to i radi  statistike radi (pretpostavljam da se radi o poglavlju 23 u kojem je RH dobila neke zadatke koje tada statistički obradi prema potrebama zahtjeva). Ono što je također interesanto je da sudac Mrčela govori o prosječnom trajanju sudskog spisa od 300 dana. Tu valja biti jako pristojan i ne komentirati.

Ono što znam osobno, a kroz ruke mi je prošlo cca 30000 parničnih spisa, da niti jedan nije trajao 300 dana, a sretao sam se i sa spisima od 30 godina (link Dervić). Kada je odgovarao na pitanje što bi mijenjao u ovrhama, sudac Mrčela je vrlo korektno naveo da bi se konzultirao s kolegama iz parničnih odjela jer o ovrhama ne zna dovoljno. Oči javnosti uglavnom su usmjerene na kaznene predmete, i tu je g. Mrčela apsolutni autoritet, pa ne znam je li tih 300 dana u okviru kaznenih predmeta ili je tu brojao i parnicu. Za one koji sudjeluju u pravosuđu definicija rješenog spisa bi otprilike glasila: tužba-presuda prvostupanjskog suda-žalba-presuda drugostupanjskog suda pa me strašno zanima može li naći, za primjer, 1 (jedan) predmet koji je u okviru 300 dana dobio pravomoćnu odluku.

No, ono što veseli je to da glavni problem pravosuđa vidi u sporosti pravosuđa pa eto i nas s nekim prijedlozima. Zadnja signatura spisa Općinskog suda u Zagrebu s datumom 1. travnja je Pn-1031. Ako pomnožimo to s 3, pa još uključimo turističku sezonu, mislim da smijemo govoriti o otprilike 5000 predmeta godišnje.

Riječ je o predmetima iz naknade štete koje produciraju osiguravatelji ne plačajući oštećenima odštetu. A postoje institucije, HUO, HANFA, Odjeli za mirenja, kao mehanizmi koji bi trebali sprečavati da do spora uopće dođe. Ima tu sporova financijskih institucija, također pod kontrolom HANFA-e, postoje, na trgovačkom sudu, međusobni regresni zahtjevi osiguravajućih društvima, kojima također nije mjesto na sudu već na institucijama koje nadziru rad osiguravatelja. Jasno je da ovo ima svoju analitiku koja nam nije dostupna. Iz javno dostupnih podataka se može iščitati malo ili ništa. Ali, postoje institucije koje bi svojom aktivnošću mogle na području RH smanjiti priljev spisa, bez nekih većih problema, za cca 100 000.

Broj sudaca, prema navodima g. Mrčele, je 1800. Iz intervjua proizlazi da je broj nerješenih predmeta, pri čemu opet ne znamo na što točno misli, između 500-600 tisuća. Kada to podijelimo s brojem sudaca dobivamo tristotinjak predmeta jednom po sucu.

No, iz izjava g. Kolakušića proizlazi da nije točno da 1800 sudaca radi na predmeta nego je izvjesni broj predsjednika sudova, predsjednika ispostava, predsjednika odjela i sl. koji nemaju normu ili je ona drugačije formirana. Ono što znam jest da se na Općinskom sudu u Zagrebu s raspravama počinje u 9, da je pauza sat vremena, petkom nema rasprava, a u tri popdne nema nikoga osim čuvara pečata. Možda bi se tu našlo prostora za neke od nerješenih spisa. A reforme pravosuđa koje počinju spajanjem i razdvajanjem sudova očito ne rješavaju ništa.

Isti sudac navodi, što je tragično, da više ne postoje sudski pripravnici niti savjetnici pa da iz tog bazena ne mogu biti regrutirani novi suci. Pitanje je na koji način i po kojem kriteriju će se onda popunjavati sudački kadar. Skrećem Vam pažnju g. Mrčela na decimiranje državnog odvjetništa 1991., kada su se dobro prebrojala krvna zrnca pa su državni odvjetnici potražili kruh u odvjetništvu. Imali smo prilike vidjeti, i nadam se shvatiti, iz primjera prof. dr. Paladina što znači maknuti iz sustava ljude koji znaju i čekati da sustav rodi nove.

Pažljivo slušajući autoritet, spojen s funkcijom zamjenika predsjednika Vrhovnog suda, ne mogu ne postaviti si pitanje misli li stvarno taj čovjek to što govori ili brani po službenoj dužnosti instituciju koju predstavlja. Na postavljeno pitanje je li doživio politički pritisak u nekom predmetu iskreno i iz srca odgovara s veliko NE.

Osobno vjerujem odgovoru, uz napomenu da se radi o sucu kaznenog odjela i da nikada nisam čuo ništa loše o njemu, a pojedini judikati do kojih je javnost došla, a sadrže njegov potpis ili sudjelovanje su neupitni. Međutim, kada je intervju je dan u ulozi zamjenika predsjednika Vrhovnog suda, a u njemu izjavljuje da on osobno, a niti Vrhovni sud, nije ni pod kakvim političkim pritiskom slobodan sam reći da čovjek ne zna što govori. Ili laže, što nije lijepo reći zamjeniku predsjednika Vrhovnog suda.

Eto, recimo, znam jedan predmet koji je sigurno trebao biti prinesen pažnji spomenutog, a ako nije potpuno sam siguran da je o istom štogod pročitao u novinama. Radi se o tužbi fondova kuponske privatizacije, pravomoćno rješenom predmetu koji po reviziji dobiva neobičnu akceleraciju i biva preinačen od strane Vrhovnog suda u roku od 16 (šesnaest) dana, jasno u korist podnosioca revizije-državnog odvjetništva. Požurnica gospodina Koketija vrlo je ozbiljno shvaćena. Naime, prije te požurnice revizija je stajala šest mjeseci, a da nije bila ni proslijeđena Vrhovnom sudu. Vrhovni sud spis koji bi inače rješavao desetljećima munjevito završava u dva tjedna. Napominjem, riječ je o nekoliko tisuća stranica spisa. K tome, treba formirati vijeće, izabrati suca izvjestitelja, pa možda čak i pročitati spis i referirati ga. Povlačim tezu ako mi pokažu još samo jednu reviziju koja je riješena u tom roku.

Štovani zamjeniče, hajde da se ne glupiramo.

Izjava tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda o tom predmetu je, slobodan sam reći, baljezganje u obrani nebranjivog. Da stvar bude interesantnija, u radu i odluci sudjeluje i sutkinja Paulić, koja je predhodno sudjelovala u donošenju drugostupanjske odluke. Vama ne trebam objašnjavati u čemu je problem. To je obvezno pitanje na Građanskom procesnom pravu, a koji put i na pravosudnom ispitu, i samo je jedan točan odgovor.  Ili se pada na ispitu. A sutkinja Paulić se valjda ne sjeća da je sudila na županijskom sudu za nekih pišljivih 500 000 000 (pet stotina milijuna) kuna pa pristaje i sada ministrirati.

Interesantno je da je već postojao sporazum sklopljen s ministarstvom financija o dinamici isplate tih 500 000 000 kuna na teret RH. Još je interesantnije da je, u identičnom predmetu, sklopljena nagodba za jedan drugi fond koji dobiva dionice Liburnia hotela. Zanimljivo je da je i prvi fond svojedobno sklopio nagodbu, uz blagoslov državnog odvjetništva, a najzanimljivije to što je ta nagodba proglašena, e sada ja ne znam točan termin, ništavnom, nevažećom,  nepostojećom, lažnom,  falsifikatom… U svakom slučaju nije tada stupila na snagu nego nešto kasnije. A nakon toga, gle čuda, neki bivaju promovirani. Ne pišem o imenima jer stvarno nije važno ime nego model.

To isto državno odvjetništvo koje, kada se očituje vladi, navodi da valja radi ekonomičnosti sklopiti nagodbu, nakon sklopljene nagodbe i prenošenja dionica Liburnije za identični predmet ulaže, opreza radi, reviziju, a na temelju identičnog činjeničnog stanja. I, gle čuda, u šesnaest dana nađe se netko da odvali kamen s groba i uskrsne sve što je bilo potrebno uskrsnuti.

U sobi sadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda, dok je još bio samo predsjednik općinskog suda stajala je jedna lijepa sentenca:  “Pravomoćna presuda je ona koja pretvara dan u noć i noć u dan.”

Na ovoj temi, gospodine zamjeniče predsjednika Vrhovnog suda, mogao bi tkogod doktorirati. A možda je netko trebao izvjestiti i instituciju kojoj ste predsjednik – GRECO. A Vi urbi et orbi kažete da nema pritisaka. Dakle, ponavljam tezu iz uvodnog teksta, branite nebranjivo, a ja napadam neosvojivo.

I, da završim, idu miš i slon po mostu i kaže miš slonu: “Alaj tutnjimo!”  Nisam ja tu mogao ništa drugo nego poderati diplomu pravnog fakulteta jer mi se, za sada, ne samospaljuje.

Snimku intervjua pogledajte ovdje:

 

Iz obrazloženja presude, u dijelu koji se odnosi na institut delegacije, jasno je da gospođa sudac pliva uzvodno. A ja se, dakako, u najbitnijem dijelu, s njenim obrazloženjem slažem.

Nedavno je na ovim stranicama objavljen članak u kojem obrazlažem  institut delegacije i potanko navodim zašto ga naveliko smatram odgovornim za upravo čudesna pravna rješenja. (http://www.naknadastete.hr/samo-jednim-clankom-zakona-dokazat-cu-da-pravosudem-rukovode-pojedini-ljudi-koji-donose-sulude-odluke-za-njih-ne-odgovaraju-kostaju-sve-nas/) U međuvremenu sam naletio na jedan predmet Općinskog suda u Puli, sutkinje Sonje Bulić, a iz obrazloženja presude, u dijelu koji se odnosi na institut delegacije, jasno je da gospođa sudac pliva uzvodno. A ja se, dakako, u najbitnijem dijelu, s njenim obrazloženjem slažem.

Gospođa sudac navodi da je stavkom 5 čl. 10 Zakona o sudovima, a u vezi članka 155 ZPP-a: “izričito određeno da će se ti troškovi isplatiti na teret državnog proračuna pa je u ovom postupku trebalo utvrditi to pravo opunomoćenika tužiteljice. Obzirom da Republika Hrvatska nije stranka u ovom postupku, ovaj sud smatra da nije moguće u ovom postupku naložiti RH tu isplatu napose kada se RH nije imala priliku očitovati o tom zahtjevu punomoćnice tužitelja. Ovaj sud smatra da se u odnosu na treću osobu ne može donijeti kondemnatorna odluka…” Taj članak, dakle samo propisuje da će se ti troškovi isplatiti na teret državnog proračuna, a ne određuje kako i u kojem postupku,  sažetak je presude iz 2012. godine. Sud, dakle, smatra da je zakonski tekst nesuvisao ali, da stvar bude bolja, upućuje na to da se to treba riješiti u nekom drugom postupku. Kojem? Kada? Koji su tada alati na raspolaganju RH? Je li to tada deklaratorna tužba ili tužba radi naknade štete? Itd.

Odgovore na ta pitanja sigurno nije dalo rješenje Županijskog suda koje je uslijedilo nakon žalbe.  Obrazloženje kao da s prethodnim nema nikakve veze. Sudac Igor Rakić, ničim izazvan, a poglavito ne žalbenim navodima, daje se u kontemplaciju  pa kaže: “da je određivanje isplate troškova odvjetnici na teret državnog proračuna u protivnosti s načelom savjesnog korištenja procesnih ovlaštenja i načelom ekonomičnosti (čl. 10 ZPP-a) te protivno duhu ZS-a u pogledu prezidencijalne svrsishodne delegacije… „ pa citira: „predsjednik Vrhovnog suda RH može odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno nadležni sud… Kako u konkretnom slučaju postupak proveden pred sudom koji je također mjesno nadležan, dakle ne pred nekim drugim sudom, proizlazi da nisu ostvarene pretpostavke odredbe čl. 10 st. 5 itd.”

Morao sam citirati tekst, a da bih pokazao sav njegov apsurd. Naime, drugostupanjski sud ustvari u svom obrazloženju stavlja na teret predsjedniku Vrhovnog suda da se ne drži načela ekonomičnosti, jer jedino predsjednik Vrhovnog suda, a takva je njegova odluka, delegira rješavanje na Općinski sud u Puli. Dio obrazloženja da je odvjetnici Senki  Balog trebalo biti poznato da je Općinski sud u Zagrebu opterećen pa da je trebala direktno tužiti u Puli, jer joj ta okolnost nije mogla ostati nepoznata je otprilike sličan izjavi Josipa Broza Tita da se ne treba držati zakona kao pijan plota. Slijedom toga sudac Županijskog zaključuje kako se neće ni on sam držati odluke o delegaciji, koju je odredio predsjednik Vrhovnog suda u okviru svojih ovlasti, nego će se dati neko svoje osobno mišljenje.

Inače, Zakon o sudovima koji tada vrijedi u st. 5 navodi da odvjetnicima pripada naknada troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja i naknada troškova prijevoza određena Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Dakle, Zakon o sudovima poziva se na odvjetničku tarifu, a ona u trb. 46 kaže: „za upotrebu vlastitog automobila odvjetniku pripada naknada u iznosu 30 posto cijene bezolovnog benzina od 98 oktana za svaki prevaljeni kilometar.“  Prethodno navodi da alternativno ima pravo na naknadu troškova prijevoza u visini cijene karte prvog razreda ekspresnog vlaka ili broda, avionsku kartu za poslovni razred i za spavaća kola u vlaku, odnosno kabinu u brodu, ako putovanje mora obaviti noću. O vožnji autobusom niti riječi. Obzirom da se vozni redovi javnog prijevoza rijetko podudaraju s terminima zakazanih rasprava logično je da su odvjetnici koristili svoje automobile i ostvarili određene naknade. Poznate su mi delegacije na sudove na otoke Hvar i Korčulu i jednako tako revijalne odluke vezane za činjenicu da se van sezone u jednom danu s njih nije moguće vratiti.

Već sam u prethodnom članku naveo da je Zakon o sudovima u pogledu delegacije apsolutno nedorečen, a prevodeći obrazloženje sutkinje prvostupanjskog suda, s kojim se slažem u dijelu u kojem navodi da se postupak ne može voditi protiv treće strane koja nije prisutna na raspravi niti o njoj obaviještena, vidim samo nova pitanja na koja odgovor ne daje niti županijski sud pa sam mogu zaključiti jedino da pravosuđe RH podriguje.

Samo jednim člankom zakona dokazat ću da pravosuđem rukovode pojedini ljudi koji donose sulude odluke, za njih ne odgovaraju a koštaju sve nas

Napomena: Ovaj tekst je prije svega namijenjen ljudima koji rade u pravosuđu, a osobno ga naslovljujem na g. Hrvatina jer je puna primjenu ovog zakona nastupila u njegovim mandatima

Posve se uvriježilo da u vezi pravosuđa uglavnom relevantene osobe ili osobe sa stavom  ponavljaju tezu, koju i ne dokazuju, nego paušalno i von oben (odozgo) daju informaciju da pravosuđe ne funkcionira. To je postalo gotovo mantra,  nažalost točna. Koliko je to točno potvrdit ću samo jednim člankom zakona kojim ću pokušati pokazati i dokazati da pravosuđem rukovode pojedini ljudi ili, da ne pretjerujem, institucije koje donose sulude odluke, za njih ne odgovaraju a koštaju sve nas. Primjer nije bezazlen jer se na temelju jedne odluke, koja dobiva zakonske okvire, dolazi do nesuvislih odnosa i, pravno gledano, do koncepta čudnovatog kljunaša. Da odmah na početku kažem popu pop, a bobu bob, za ovo je odgovoran bivši predsjednik Vrhovnog suda g. Hrvatin.

 Ideja g. Hrvatina je bila da, zbog preopterećenosti pojedinih sudova, prvenstveno zagrebačkog, sud predmete delegira, a u skladu sa svojim ovlastima, na rješavanje drugim sudovima, što je trebalo raspodijeliti količine predmeta na manje opterećene sudove, a što bi  rezultiralo bržim rješavanjem spisa i poboljšalo efikasnost sudova i sudovanja. Teoretski. U praksi smo dobili Članak 10 st. 2, a u vezi st. 5 Zakona o sudovima.

Očekuje se da je autor teksta u stanju zamisliti kako bi trebao izgledati članak zakona te kako će ga oni koji ga primjenjuju primijniti u konkretnim slučajevima, a ako dođe do različitih tumačenja zakazati sjednicu, može čak i opću sjednicu, pa na njoj odlučiti o načinu primjene onoga što si je mali Perica zamislio. Čini se da su očekivanja bila prevelika. Evo što smo dobili:

– Gotovo automatikom se u predmetima naknade štete, koji su u mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu, jer sva osiguravajuća društva imaju sjedište u Zagrebu, ta nadležnost odlukom predsjednika Vrhovnog suda prebacivala na sudove gdje su ostećeni imali prijavljeno boravište što je automatski povećalo troškove vođenja postupka jer se odvjetnicima odobravao novonastali trošak putovanja na raspravu te plaćala satnica izostanka iz pisarnice.

– Nepoznat broj žalbi koje su uložene povodom predmeta o delegaciji, ali sam siguran da ih je na tisuće.

– Nepoznat broj izvanrednih revizija koje su uložene zbog nesuvislih odluka nižestupanjskih sudova koji čitaju isti zakonski tekst, a imaju potpuno različite pristupe i tumačenja.

– Situacije poput one u kojoj su na istom sudu kod dva različita suca održane rasprave po dva predmeta te su postavljeni zahtjevi za delegacije dvostruko. Odluke su bile, jasno, različite, ovisno o tome jesu li suci saznali ili shvatili da je isti dan pred istim sudom održana dva ročišta. Zakon to nije predvidio.

– Odbijanje zahtjeva od strane nekih sudova koji su smatrali da odvjetnički vježbenik nije odvjetnik pa utoliko nema pravo odvjetnički ured potraživati trošak delegacije. Vjerojatno se u tim slučajevima očekivala teleportacija. Dakako, ni to zakon nije predvidio.

– Odredbu iz stavka 5 koja kaže: “troškovi iz stavka 1 ovog članka isplatit će se na teret državnog proračuna” Ne znam je li se autor zakona zajebavao, ali državni proračun nije pravna osoba pa je onda upitno kako treba glasiti petit, a kako izreka presude.

– Činjenici, u usporedbi s kojom sve gore navedeno nije ništa, da u parničnom postupku onaj koji zastupa RH, a to je Dražavno odvjetništvo, ne sudjeluje u raspravi, a i rješenja o dosuđenoj delegaciji mu se ne dostavljaju na vrijeme, ili mu se uopće ne dostavljaju, tako da mu je onemogućena žalba. Čak i kada mu se dostavi na vrijeme ne preostaje mu ništa drugo nego da  pažljivo broji kilometre.

– Naknada odvjetniku iznosi 3 kn po kilometru dok ostatak Hrvatske ima pravo na 2 kn po kilometru. Zašto je tome tako zna samo autor zakona.

– Klauzulu pravomoćnosti vezanu za trošak niste u mogućnosti ishoditi po prvostupanjskoj presudi ukoliko je druga strana, recimo tuženo osiguravajuće društvo, uložila žalbu. Znamo da rješenje žalbe čekamo 2-3 godine, a u tom intervalu teče kamata, jasno prema državnom proračunu, odnosno RH.

Evo sada koliko nas sve to košta na primjeru samo jednog predmeta: Nakon tužbe (2009. g.) spis je, odlukom predsjednika Vrhovnog suda, delegiran na sud u Slatini. Radi toga je suđen trošak delegacije od 5518,00 kn. U srpnju 2017. podnesen je zahtjev za ovrhu što je troškove povećalo za dodatnih 1150,00 kn. U veljači 2018. na račun odvjetnika ovrhom je prebačen iznos od 11000,00 kn. Razliku čine kamate. A vrijednost predmeta nije ni 20000,00 kn. Naravno, nije riječ o samo jednom predmetu nego je više kao u onom vicu kada Mujo sluša radio i čuje objavu da se jedan vozač po autoputu kreće u krivom smjeru pa će sav začuđen: “Ma nije jedan, nego tisuće!”

E, pa naslušali smo se obrazloženja, koja su nudili sudovi, kako loše zakonodavstvo, odnosno loše napisan zakon, dovodi do različite primjene, različitog shvaćanja i sl. Baš me zanima što imaju za reći o Zakonu o sudovima predlagatelj kojega je očito iz pravosuđa.