Pitanje je za koliko prostora Grad Zagreb naplaćuje najamninu, a da za to nema nikakvu pravnu osnovu

/0 Comments/in /by

Pitanje je za koliko prostora Grad Zagreb naplaćuje najamninu, a da za to nema nikakvu pravnu osnovu? Koliko prostora je Grad Zagreb dodijelio raznim subjektima ili fizičkim osobama, a da za te i takve odluke nema pravnog temelja? I koliko je tih knjigovodstvenih kartica bilo osnov za ovrhe koje su, što iz neznanja, što iz nemara, što iz šlampavosti, postale ovršne i naplaćene?

Danas sam vodio vrlo interesantan telefonski razgovor povodom primljenog dopisa klasa 363 -01/21-01/729. Dopis je potpisala s lijeve strane Ivanka Halić, opisana kao osoba za kontakt, a desne Vera Ramljak dipl. pol, kao direktorica sektora naplate naknada, uz pečat Stambeno-komunalnog gospodarstva d.o.o. Uz taj dopis priklamana je knjigovodstvena kartica s naslovom knjigovodstveno stanje obveznika.

Moja znatiželja je bila usmjerena u stvari na rasvjetljivanje pitanja temeljem kojeg pravnog osnova sam ja uopće dobio taj dopis. Osobe za kontakt, jasno, nije bilo no zamolio sam objašnjenje od kolegice, vjerojatno iz iste sobe i istog opsega poslovanja. Rečeno mi je, skraćeno:  „Mi samo vodimo računovodstvo za Grad Zagreb, odnosno Holding, i postupamo po njihovom nalogu, a ako vas zanima podloga uputite dopis.“ Kome? „Gradu Zagrebu, Gradskom uredu za upravljanje imovinom grada, Sektor za upravljane imovinom grada, Odjel za poslovni prostor i poslove zakupa, Trg Stjepana Radića 1. Oni su nam dali nalog da pokrenemo ovrhu temeljem knjigovodstvene kartice, a zbog korištenja poslovnog prostora bez valjanog pravnog osnova, br. objekta 06698484.“

Na sljedeće pitanje, kako to da su mi taj dokument poslali na kućnu adresu, koja je inače na mojoj osobnoj karti, a različita je od adrese za koju imaju knjigovodstvenu karticu, iz čega proizlazi da ja osobno ne koristim taj prostor nisam dobio odgovor već objašnjenje da je takav nalog. Da pojasnim, radi se o tome da sam ja vlasnik i direktor pravnog subjekta koji posluje na toj adresi. Zato sam tražio objašnjenje zašto ne šalju taj dopis na adresu sjedišta poduzeća, a ne na moju privatnu, na što nisam dobio odgovor.

U tome je kvaka, ako ja, kao fizička osoba, ne preuzmem rješenje o ovrsi, oni će to rješenje izvjesiti na oglasnoj ploči, ili na neki drugi način učiniti javnim, pa ako ja u predviđenom zakonskom roku ne uložim žalbu, rješenje postaje pravomoćno, potom i ovršno i Fina će tada izvršiti prijenos sredstava.

U čemu je problem? U tome što je Grad Zagreb vezano za isti poslovni prostor već vodio sudski postupak. Prvostupanjskom presudom je suđeno da Grad Zagreb nije vlasnik tog prostora pa utoliko nema tzv. aktivnu legitimaciju, jer to ne proizlazi iz zemljišnih knjiga.

Svoj primjer sam naveo jer o njemu znam dovoljno, a i imam nešto dokumentacije, no problem nije osobne naravi. Pitanje je za koliko prostora Grad Zagreb naplaćuje najamninu, a da za to nema nikakvu pravnu osnovu? Koliko prostora je Grad Zagreb dodijelio raznim subjektima ili fizičkim osobama, a da za te i takve odluke nema pravnog temelja? I koliko je tih knjigovodstvenih kartica bilo osnov za ovrhe koje su, što iz neznanja, što iz nemara, što iz šlampavosti, postale ovršne i naplaćene?

Svojedobno sam razgovarao s tadašnjim direktorom katastra koji mi je pojasnio da bi nam, da bismo mi uredili zemljišne knjige i uskladili ih s katastrom i stvarnim stanjem, trebalo cca 20 godina i nešto kadrovskih preduvjeta. Republika Hrvatska je dobila od EU ozbiljna sredstva te namjene, no ne vidim da se nešto učinilo.

Ovdje sam spomenuo Grad Zagreb, ali što mislite da se događa u drugim gradovima? Što s poljoprivrednim zemljištem ili, ne daj bože, pomorskim dobrom? Ili sada napuštenom zemljom izbjeglih stanovnika, tko će voditi ostavinske postupke? Što je sa zemljištima iseljene Hrvatske, one koja se iselila prije stotinjak godina?

Država je jedan ozbiljan sustav kojim treba znati rukovoditi. S tim da ga je prethodno netko trebao i postaviti. Za vrijeme Austro-Ugarske reda je bilo, iako nije bilo kompjutora, ali sam siguran da je pristav drugog platnog razreda dolazio s gablecom u torbi i znao što mu je posao. Jer mu je netko propisao poslove i radne zadatke.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Ako je Domovinski rat tek fraza koju je osmislio pok. D. Kuljiš, kako se zapravo zove to što nam se dogodilo 1991.?

/0 Comments/in /by

Čitajući nekrologe pok. Denisu Kuljišu ponovno sam se suočio s opsegom svog neznanja. Nekoliko novinara označilo je, naime pok. Kuljiša kao autora, odnosno koautora, termina „Domovinski rat“.

Osobno sam bio uvjeren da je taj termin iznjedren iz bespuća saborskih sjednica i da je kao takav negdje i formaliziran kao službeni naziv za događaje koji su se zbili do, zaključno, 1995. godine. No, ako je to stvarno uradak Denisa Kuljiša, i moguće još nekih, koji je onda službeni naziv za događaje koje pamtimo? Spominje se još velikosrpska agresija, ali više kao stilska figura, a ne službeni termin.

Sjećam se da je gđa. Pusić jednom, ili par puta, izjavila da se radilo o građanskom ratu, ali reakcije su bile burne.

U maniri pravnika, listajući zakonske odredbe, utvrđujem da rat objavljuje predsjednik RH, koji i zaključuje mir, a na temelju odluka Sabora. Nisam postigao osobiti uspjeh u pokušaju da se prisjetim je li Hrvatski sabor objavio rat nekome, pa o tome obavijestio predsjednika, ili se to zapravo sve ovo vrijeme nije ni dogodilo. Prisjetio sam se i netom proslavljene obljetnice Oluje, koja je definirana kao vojno-redarstvena akcija, a ciljevi koje su bili jasno definirani, što je jasno iz snimka na kojem predsjednik Tuđman govori o karakteru i ciljevima akcije. Ali rat nitko ne spominje.

Poznatih ratova imamo koliko hoćeš: Veliki rat, pa Drugi svjetski rat,  prije toga Stogodišnje ratove i Burske ratove, još prije Križarske ratove, uglavnom razne ratove. Jedino mi imamo velikosrpsku agresiju. I Domovinski rat kojeg objavljuje Denis Kuljiš s koautorima.

Sljedeći termin koji me zbunjuje je branitelj. Točno je da smo se branili, pa i na teritoriju druge države, prvo bez, a kasnije i sa suglasnosti te države. Ali kako se, iz ugla tako postavljenih termina, odrediti prema, pazi sad, akciji Oluja, pa, prije toga, akcijama Bljesak, Medački džep, Dubrovačko zaleđe. Pa Maslenica, Miljevci…  Meni je onda ipak logičniji termin vojnik.

Pa, kada smo već iskreni, zašto ovaj rat, koji nam se, eto, dogodio na ovim prostorima, ne nazovemo pravim imenom – Privatizacijski rat?

Predložio sam već da Narodne novine treba čitati pažljivo i tretirati ih kao crnu kutiju nakon avionskih nesreća. Posebno obratite pažnju na datume pojedinih zakona, one datume kada ste možda bili na fronti, kada ste bili vojnici, da se okanimo braniteljske patetike, a u kojem vremenu se nešto čudno događalo.

Znam da se tada niste stigli time baviti, ali danas je sve lijepo opisano i na Wikipediji. Preporučam naslov Pretvorba i privatizacija u Hrvatskoj. Pa tamo gdje piše pogledaj još zavirite i u teme: gospodarstvo Hrvatske, Miroslav Kutle, Ivan Penić, Domovinski rat. I sve će vam se kazati samo.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Nemoguće je da su svi fratri bili razbojnici, kao što ni svi predsjednici nisu vjetropiri.

/0 Comments/in /by

Jozo je fratar i razbojnik,

Stipe je fratar i razbojnik,

svi su fratri razbojnici?

Prof. dr. Josipovića upoznao sam puno prije nego što je postao predsjednik države, prije nego što je postao i profesor i doktor,  na Pravnom fakultetu u Zagrebu, dok smo još obojica bili studenti. Tada je prof. dr Vjekoslav Miličić nekolicini nas predstavio novog demonstratora na katedri Teorija države i prava uz komentar da će „od ovog dečka nešto biti“. I bi tako. Neupitna karijera je opterećena jedino politikom kojih pretenzija se, nažalost, još uvijek ne odriče.

Barem bi se dalo tako zaključiti iz zadnjeg bijesnog obraćanja neistomišljenicima u vezi stradanja franjevaca u borbi za Široki brijeg, odnosno borbi koje su vodili Nijemci s ciljem osiguravanja povlačenja svojih snaga prema zapadu.

Tu, gospodine profesore, tvrdite da je samostan legitimni cilj oslobodilaca pa, da biste uputili neznalice, navodite imena i prezimena stradalih partizana u borbama oko samostana. Jasno, zanemarujući činjenicu da su se borbe u Hercegovini vodile i nešto šire od samog Širokog brijega pa je nekoliko partizana stradalo i negdje drugdje, a ne samo pred oltarima samostana. Da niste profesor kaznenog prava možda bi i vama trebalo reći: Oprosti mu, ne zna što radi!

Usporedbe radi, jedna sličica: Još je jedan predsjednik ove države, nakon što su mu prezentirane snimke njegovog pjevanja ustaških pjesama u Australiji, našao neko objašnjenje. Tipa, da je samo otvarao usta. Ja mislim da je pjevao za novce kao zadnja kafanska pevačica.

Tako ćete i Vi vjerojatno naći neko objašnjenje zašto prilikom svog prethodnog posjeta širokobriješkoj gimnaziji nižete pohvale kadrovskoj strukturi, uz napomenu o broju doktora nauka, bez da spomenete fratre i samostan kao legitimni cilj oslobodilaca. I Vaš kolega je morao pjevati ustaške pjesme jer su to tražile okolnosti.

No, da pojasnim, suglasan sam s tezom da je zgrada samostana moguće, opreza radi, bila i legitimni vojni cilj, iako rasporedi obrane i kota govore nešto drugo, ali je li moguće da, kao profesor kaznenog prava, ne razlikujete objekt kao cilj od ljudi koji se u okviru tog cilja mole svom Učitelju,  rabi, i to za spas svoje i Vaše duše, a jedan uime svih kaže: Oprosti im, ne znaju što rade! No, bila su to krvava vremena, a fratri su poznati kao jedan ratoborni politički savez. Svak se češe gdje ga svrbi, a znamo gdje Vas svrbi. 

Da bih približio Vašu tezu recentnijem vremenu napomenuo bih da je za srpske snage, a u želji da formiraju Republiku Srpsku u nekim granicama, i Srebrenica legitimni cilj. Da, ali ne i ljudi koji tamo žive, a pogotovo ne nakon što se ratne operacije završe pobjedom. To što se kasnije dogodilo zove se klaonica, a Vi kao profesor kaznenog prava i šef katedre, ako se ne varam, radi potreba dnevne politike zaboravljate sve međunarodno potpisane konvencije. Biste li, da ste sudac,  izrekli i oslobađajuću presudu u postupku koji, jasno, nikada nije pokrenut? Eh, moj učitelju!

Usput dodajem linkove za Vas i druge moguće zainteresirane, iako sam siguran da Vi znate i fakte i znate što radite:https://hr.wikipedia.org/wiki/Hercegova%C4%8Dki_franjeva%C4%8Dki_mu%C4%8Denici

Stipe Mesić je predsjednik,

Ivo Josipović je predsjednik,

svi predsjednici su jebivjetri?

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Možda su franjevci, unatoč zakletvi i ona tri čvora na mantiji, u stvari naoružana i vrlo borbena formacija.

/0 Comments/in /by

Svi smo mi određeni prvotnim obiteljskim, a potom informacijama iz okruženja i naš početak određuje ili bitno utječe na stavove s kojima ćemo živjeti. Priznajem da sam odrastao u ambijentu nepodnošenja ideje komunizma i da sam to osobno prihvatio kao način razmišljanja, uz napomenu da danas neki fakti meni sličnima daju za pravo. Naime, crk´o maršal, a pritom ne mislim na ono pojačalo iz anegdote,  nego je crkla ideja bez obzira na činjenicu da su ljudi od integriteta za nju iz uvjerenja i ginuli širom svijeta.

Odgojen, dakle, kako jesam, ne bojim se nekih etiketa pa ni te famozne etikete revizionista. Ne vjerujem da postoje neke istine koje su zacementirane i koje se više ne smiju preispitivati jer je i sam čin preispitivanja neprihvatljiv i blasfemija jer kao postoje istine o kojima se ne raspravlja.

Ako postoje dokumenti koji su tek odnedavno dostupni, jer su arhive tek sada otvorene, a koji govore o drugačije od onoga što nam je rečeno i o čemu smo učili čini mi se da je preispitivanje  nužno jer smo dosadašnje istine crpili iz netočnih ili nepotpunih podataka. Pa možda upravo i da bismo potvrdili da je ono što smo do sada znali točno.

Motiv za ovoliki uvod bilo mi je sadašnje preispitivanje, kojem je odmah nalijepljena etiketa revizionizma, onoga što se događalo u periodu Drugog svjetskog rata pa naknadno, a usudio bih se reći i posljedično, u periodu onoga što danas zovemo Domovinski rat. Ima, jasno, mnoštvo pitanja o kojima bi se dalo raspravljati ako se upustimo svjesno i iskreno u revizionizam, no nekako je prva i najbitnija dogma vječno i stalno pitanje Jasenovca.

Pitanje što je bio Jasenovac i koliko žrtava je isproducirao i danas je tema. Pitanje je i tko danas stavlja Jasenovac na temu i zašto traži neke odgovore, koje netko treba konačno i kazati, a da bismo to pitanje konačno zaključili. Oni koji se bave politikom licitiraju brojkama, a oni koji se bave znanošću govore o dokumentima i drugim izvorima. Ono što je meni neupitno jest da sam zbunjen. 

Kako to daje Jasenovac i dalje tema, a da se ne spominje osnivanje i postojanje logora u nešto svježijim događanjima kada su Srbi su imali logore za Hrvate,  Hrvati za Bošnjake pa Bošnjaci za Hrvate itd. Ukratko, svako za svakoga. Po mom saznanju nigdje se nije svirala Mala Florami, niti se bavilo ručnim radom. To su bila mjesta torture, zlostavljanja i smrti. Kada ?  Pa ne tako davno. 

Ako se politika jedne susjedne zemlje službeno očituje da, unatoč presudama, Srebrenica nije genocid, pitam se što su onda Višegrad i Prijedor, bez ideje da time opravdavam Medački džep. Čini mi se da je revizionizam nužan i koristan, a kada bismo se bavili ovim temama mogao bi još rezultirati i kaznenim progonima.

Ako bivši predsjednik komentira, a naknadno i pokušava dokazati da je franjevački samostan legitimni cilj, a ta egzekucija potreba, dužni smo to provjeriti. Tko zna možda su franjevci, unatoč zakletvi i ona tri čvora na mantiji, u stvari  naoružana i vrlo borbena formacija.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Jedna pogrešna i nezakonita presuda je pravosudna tragedija, stotine takvih presuda su samo statistika

/0 Comments/in /by

Jedna pogrešna i nezakonita presuda je pravosudna tragedija, stotine takvih presuda su samo statistika – da parafraziram jednog povijesnog zlotvora. Kada ih nemamo u primjerenom roku tada imamo bezakonje.

Jedino nas još pravosudni dužnosnici pokušavaju uvjeriti u suprotno, koristeći upravo te iste statistike i komentirajući da smo mi, obični smrtnici, neupućeni u suštinu pravosuđa i da, ustvari, ne razumijemo sadržaj i suštinu već se bavimo pojedinim pojavnim oblicima i “zloupotebljavamo pojedinačne slučajeve“ koji, po njihovom stanovištu, ne prikazuju pravo stanje stvari i da smo u stvari zlonamjerni i needucirani, a komentirmo nešto u što se ne razumijemo.

Eh, pa ja ću se držati onoga u što se razumijem, a tih pojedinačnih slučajeva vidio sam u karijeri tridesetak tisuća. Kada pak govore o tim svojim statističkim podacima o čemu govore znaju samo oni koji govore. Meni prvom nije jasno radi li se tu o kaznenim predmetima, ili je riječ o civilu, parnicama, jesu li u te statistike ubrojeni prekršaji i koja je uopće definicija riješenog predmeta. Da bismo mogli o nečemu razgovarati valjalo bi ipak poznavati nekakvu analitiku, a ja do te analitike nikako da dođem, jer je jednostavno ne objavljuju.

Smatram, primjerice, da je riješen predmet u civilu pravomoćna odluka koja je ovršna, zaključno s provedenom ovrhom. Naime, tek tada je tužitelj realizirao ono zbog čega je pokrenuo parnicu, ili se tuženik pravomoćno oslobodio neke neosnovane tužbe. Jasno, ovdje postoje i daljnje analitike, radi li se o obveznopravnom zahtjevu ili stvarnopravnom, ili deklaratornoj tužbi, ali to su sad zbilja detalji.

No pitanje je računaju li gospoda koja znaju kao riješen predmet već prvostupanjsku presudu pa kažu da je riješeno iako još slijedi žalba pa nije stvarno ništa riješeno?  I što s predmetima u kojima se postupak ponavlja, dobiju li svaki put drugi broj i vode se kao riješeni predmeti, a zapravo se vuku desetljećima?

Treba uzeti u obzir da u tu statistiku spadaju i vrlo komplicirani predmeti, kao što je utuženje televizijske pretplate, pa presude zbog ogluhe, i tome slično pa je gotovo nemoguće ustanoviti koliko vremena treba sudovima da riješe jedan svakodnevni ozbiljni predmet, recimo podjelu bračne stečevine ili odluku o skrbništvu nad djetetom u slučaju razvoda braka. Ili smetanje posjeda. Stvarnopravne zahtjeve, tj. pitanja vlasništva, da ne spominjem. Koliko treba trgovačkim sudovima, a koliko upravnom sudu?

Iz ocjene Europske komisije, pa i navoda pojedinih respektabilnih sudaca da treba smjesta mijenjati Zakon o kaznenom postupku, rekao bih da prije imamo pravosudnu tragediju nego organizirano i efikasno pravosuđe. Stekao sam dojam da stvari ne funkcioniraju niti u području Ovršnog zakona, imamo nešto falinga i u Obiteljskom zakonu, čini mi se i u Zakonu o parničnom postupku, pa mi nije mi jasno tko tu kome maže oči igrajuči se statistikama, ali mi je jasno zašto.

Jer, kada odgovorimo na ta pitanja, mogla bi se otvoriti još neka, prvenstveno ono trebamo li u bordelu mijenjati namještaj ili osoblje, jer bordel očito slabo posluje.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Imamo li mi sustav trodiobe vlasti ili kastinski sustav? Jer, suci su nedodirljivi, osim kada se umiješa premijer.

/0 Comments/in /by

Odvjetnica XY nakon maltretiranja uređujuće sutkinje, koje je nesporno, jer smo s dotičnom svi imali posla, piše predstavku, valjda, jer ni ne znam jadan kako bi se zvalo pismeno pritužbe na suca, nadležnim službama. Dakle, unutar institucije se žali da sutkinja, po njenom mišljenju, zloupotrebljava svoj položaj služeći se razno raznim neprimjerenim metodama.

Nadležni konstatiraju da tome nije tako i da je postupanje sutkinje u okvirima ovlasti. Opreza radi ću reći valjda ljudi znaju zašto su tako odlučili. Samo me zanima, opisno, koliki su onda ti okviri.

Eh, sada sutkinja, razjarena time što se smrtnica uopće usudila nju nešto prijavljivati pokreće postupak radi naknade štete protiv odvjetnice XY jer da je samom prijavom nadležnima odvjetnica počinila štetu njoj kao osobi, sucu itd. Prvostupanjski sud sudi u njenu korist, a bogami županijski, po žalbi odvjetnice, i potvrđuje.

Pala mi je na pamet jedna pošalica koja se pripisuje lalama. Lala je, inače, udomaćeni naziv stanovnika Vojvodine, točnije Banata. Pitali, dakle lalu: Što su bre, lalo, tvoje želje u životu? A on odgovoara: Prva, da me žena ne varaaa… Druga, ako me vara da ne saznam. Treća, ako me vara, i ako saznam, da se ne jedim.

Vidim ja pametan je lala pa sam pokušao to veleumlje primijeniti na svoju strast, pravosuđe. Pa si mislim, a zašto oni mene varaju, i zašto ja to moram saznati,  i jasno, na kraju, a zašto se ja jedim kada ništa pod milim bogom ne mogu promijeniti, a u glavnom se radi o stvarima u kojim ne sudjelujem, niti su moj problem.

No, srećom ili nesrećom, pročitao sam u životu i nešto osim viceva pa se sjetim i Hemingwaya i njegovog Kome zvono zvoni.  Tebi zvoni. Pa, eto, o još jednom pravosudnom prdežu…

Netom sam bio u Indiji i tamo saznao da pripadnici najniže kaste ne smiju piti iz istog bunara s pripadnicima viših kasta. Jer nisu dostojni. Tako se ni mi smrtnici, po ovim pravomoćnim odlukama, ne smijemo usuditi žaliti niti nadležnima, dakle institucionalno, tek kratkim pisamcem da mi, eto, smatramo da nešto nije u redu, a njima da prepuštamo, na temelju iznesenog, da odlučuju jesmo li u pravu ili ne. Jer, čim pomislimo, a kamoli tek, nedaj Bože, napišemo prijavu već skočiše da tko nam je dopustio da pijemo iz istog bunara.

Sada, samo teoretski, zamislite da je odbijen zahtjev sutkinje za naknadu štete. Bi li to bio osnov za tužbu odvjetnice jer ju je sutkinja uvredila tužbom?

Moram priznati da se jedim. Pravosuđe me vara, a eto i saznao sam, ali se jedim a bogami i, ne samo jedim, nego i ježim. Moj Hemingwayu, ovo nije ni Zbogom oružje, nego zbogom pameti.

Naravno, što se odnosi na najnižu kastu, ne odnosi se na sve kaste podjedanko. Premijer slobodno kaže da će razgovarati s ministrom pravosuđa da ovaj riješi predmet Frane Lučića. I to kaže lijepo u eter. Pa, nakon toga, ministar isto lijepo kaže da će razgovarati s državnim odvjetnikom. Trodioba vlasti? Trodioba čega? Nikad čuli! 

Bitno da zamjenik predsjednika Vrhovnog suda kaže  kod g. Stankovića da je pravosuđe znatno ubrzalo rješavanje predmeta.

Frane Lučić čeka 12 godina na pravomoćnu odluku zbog čega se sada sprema prosvjed njegovih kolega i dolazak na Markov trg. Prosvjed podržavaju i slovenski vatrogasci. Prosvjed protiv koga? Valjda protiv hrvatskog pravosuđa? Možda i oni dođu na Markov trg. Nije važno, samo neka kupe vinjetu.

U duhu nadolazećeg Uskrsa ću nepozvan zavapiti: Nemoj im oprostiti, znaju što čine. Također, koristim priliku da unaprijed čestitam. 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Gospodin Mrčela uvjeravao nas je ove nedjelje kod g. Stankovića da je naše pravosuđe ažurno, da se predmet Frane Lučića vuče 11 godina nije spominjao

/0 Comments/in /by

Cjelokupna je javnost, svojedobno vrlo senzibilizirana kornatskom tragedijom, nadam se, svjesna da nakon 11 godina predmet Lučić još nije pravosudno okončan. Očito su završeni samo predmeti po nalogu politike, a tamo gdje je izostala politička odluka, ili počela odvjetnička egzibicija, predmet još traje. I trajat će.

Gospodin Stanković ugostio je ove nedelje zamjenika predsjednika Vrhovnog suda, suca M. Mrčelu https://hrti.hrt.hr/videostore/moviedetails?referenceId=402031739&refer=search%7Cindex&customCatalogueReferenceId=search). Već jednom smo objavili osvrt na stavove g. Mrčele s tezom da gospodin brani nebranjivo, a da mi smrtnici napadamo neosvojivo (http://www.naknadastete.hr/misli-li-stvarno-taj-covjek-sto-govori-ili-brani-po-sluzbenoj-duznosti-instituciju-koju-predstavlja/).

Na stranu dojam da je g. Mrčela bio unaprijed pripremljen na svako pitanje koje će mu biti postavljeno, gledajući kako je spretno licitirao brojkama i statistikama iz svojih papira. Nije ni to najveći grijeh, područje pravosuđa je vrlo opsežno, a bilo bi nezgodno da o postavljenom pitanju nemaš pojma niti raspolažeš relevantnim podatkom da bi dao utemeljen odgovor.

Ono što me posebno razjarilo je podatak o većem broju riješenih predmeta, koji iznosi g. Mrčela, što je i inače teza koja se provlači kroz saborska izvješća, a da nikada nitko nije rekao što sve ulazi u statistiku i kako glasi definicija riješenog predmeta, a kamoli je li se ta metodologija vremenom mijenjala. Nitko drugi ne govori o našem pravosuđu afirmativno, osim onih koji u njemu sudjeluju kao dužnosnici. Srećom, jedino se njih pita.

Jedno od očekivanih pitanja je bilo pitanje korupcije u pravosuđu. Uobičajena definicija korupcije bila bi ja tebi novac, a ti ćeš presuditi tako kako ja očekujem (i toga je bilo, kako navodi g. Mrčela) No, to je, rekli bismo, jedan od najmanje očekivanih i vrlo glupih pristupa korupciji u pravosuđu. Teško je očekivati da je sudac toliko blesav da primi direktno novac od stranke koju ne pozna, to se obično radi provjerenim kanalima, dakle preko osoba od povjerenja dotičnom sucu pa je, kao i kod mafije, lanac čvrst dok netko u lancu ne propjeva.

Drugo je pitanje koga podmititi, suca prvostupanjskog postupka ili stvari treba rješavati na županijskom sudu. Jer, kakva ti je korist ako prvostupanjski sud kojeg si, recimo to tako, uvjerio da bi trebao suditi kako mu ti sugeriraš, ako nakon toga uslijedi žalba koja će predmet moguće preinačiti ili ukinuti. Opreza radi moramo navesti da se to teoretski može tako izvesti i to na način da upotrijebiš standardnu definiciju da si poklonio vjeru iskazu nekog svjedoka, a da nalaziš proturječnosti u iskazu drugog ili drugih svjedoka, pa temeljiš presudu baš na onome što ti paše, a da bi dokazao u presudi ono što hoćeš, ali za to treba dosta logike, znanja, ekvilibristike…

No, postoje određene kategorije predmeta gdje je očita intencija države da predmet bude riješen na određeni način, a država će te nagraditi kasnijom promocijom u okviru pravosudne piramide. Jedan od najljepših primjera toga bila je presuda vezana za kuponsku privatizaciju, u kojoj se samo jedan fond nagodio, i dobio puste milijune, dok je drugima, nakon pravomoćne presude, kada je  ministar financija već potpisao dinamiku isplate, Vrhovni sud revizijom odbio pravomoćno dosuđen iznos u nikad nadmašenom roku od samo 16 dana. (Više: http://www.naknadastete.hr/nema-nikakvih-pritisaka-na-samostalno-neovisno-pravosude/) Nikada nijedna revizija nije donesena u tom roku, a posebno ne u tako opsežnom predmetu. Ako postoji makar još jedna donesena u 16 dana onda garantiram da je i u toj slobodoumno, neovisno pravosuđe bilo korumpirano, samo ne novcem.

Potpuno sam siguran da gospodin Mrčela zna sve o tom predmetu pa mu zato ne vjerujem ni riječi od onoga što je rekao. Ponavljam mu zato da jedini način provjere pravosuđa nije statistika nego analitika. Bujrum gospodo.

Kao prilog ovoj gotovo birtaškoj raspravi, jer je takva svaka koja počinje i završava bez točnih podataka, a pogotovo kada završava bez konkretnih prijedolga za činjenje, dodao bih činjenicu da je cjelokupna javnost, svojedobno vrlo senzibilizirana kornatskom tragedijom, nadam se, svjesna da nakon 11 godina predmet Lučić još nije pravosudno okončan. Očito su završeni samo predmeti po nalogu politike, a tamo gdje je izostala politička odluka, ili počela odvjetnička egzibicija, predmet još traje. I trajat će.

A Vi, gospodine Mrčela, slobodno i dalje po službenoj dužnosti branite nebranjivo, a mi ćemo i dalje napadati neosvojivo. Neka svatko radi svoj posao.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Je li, već u par navrata najavljivano, uvođenje presedanskog prava uistinu put koji nas vodi u obećanu zemlju pravne sigurnosti?

/0 Comments/in /by

Novinarka Ivanka Toma, koju pobožno pratim u zadnje vrijeme, dala mi je ponovno šlagvort za komentar.  U svom članku o očekivanim, odnosno najavljenim, promjenama u pravosudnom sustavu (DOZNAJEMO: SPREMA SE DRAMATIČNA TRANSFORMACIJA NAŠEG PRAVOSUDNOG SUSTAVA Mijenja se ključni procesni zakon kojim se u Hrvatsku uvodi presedansko pravo) prenosi dobivene informacije, iz dobro obavještenih izvora, ne zauzimajući stav o iznesenim idejama, što je, dakako, potaknulo mene da iznesem svoj stav.

Bez pretenzija prema cjelovitom osvrtu na najavljene promjene, skrećem pažnju da se radi o recikliranju svojedobne ideje bivšeg ministra pravosuđa Orsata Miljanića koja je svojedobno u medijima najavljivana kao preokret koji vodi prema uvođenju precedentnog prava u domaće pravosuđe. Jednostavno rečeno, idemo pokušati navesti pravosuđe da temeljem istih činjenica donosi iste odluke. U daljnjem tumačenju dalo bi se zaključiti da je to korak prema pravnoj sigurnosti ili da je dosta situacija u kojima slobodna ocjena dokaza može dovesti i dovodi do različitih sudskih odluka. Tko bi pošten imao išta protiv toga?

Očito, jedino ja. Zašto? Pa zato jer alati već postoje, i to odavno. Usuglašavanje sudske prakse moguće je i kroz zajedničke sjednice Vrhovnog suda, čije odluke su obvezujuće za sve nižestupanjske sudove, a moguće je na isti način regulirati sudsku praksu i kroz sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda, kao i Kaznenog odjela Vrhovnog suda, ovisno o kojoj kategoriji predmeta se radi. Dakle, alati postoje, i ne treba ništa mijenjati jer svaka promjena smjera, a osobito tako korjenita, nosi svoje probleme, počev od prijelaznih i završnih odredbi. To je komentar što se tiče  “oglednog spora”.

Što se pak tiče „ sindikalnih sporova“, nemojte me sasjeći prije nego izgovorim rečenicu do kraja, moje je viđenje stvari da su nastajale i propadale velike civilizacije, pregazilo ih vrijeme, pa na taj način gledam i ulogu sindikata. Bilo i prošlo.

Najveće uspjehe  današnjeg vremena su isposlovale udruge zainteresiranih, dakle lobističke u sadržaju. Svojedobni uspjeh umirovljenika artikulirala je politička stranka koja je ishodovala, doduše simboličko, obeštećenje umirovljenika, koje je ostvareno odlukom Ustavnog suda. Jasno je da se nakon toga sve radil, i uradilo,  da dođe do raskola u toj stranci. Sljedeći uspjeh realizirala je nevladina udruga Franak. Mislim da ne treba objašnjavati da se isto tako činilo se sve da ih se razjedini.

A sindikati su zaustavljeni na temi distribucije svinjskih polovica za zimnicu, što je korisna aktivnost, ili su dobacili do prvosvibanjskog graha. Ti famozni kolektivni ugovori, i zaštita od bilo kakvog otkaza ugovora o radu, pa makar ne dolazio na posao ili ništa ne radio, su rudiment nekih drugih društveno-političkih okolnosti. Ne biste vjerovali, upoznao sam ih dovoljno i u tzv. ekonomskom praktikumu.

Tema je opsežna, a ljudi ne vole čitati preduge tekstove pa ću završiti dubokom mišlju: „Kada bordel ne radi dobro valja mijenjati osoblje, a ne namještaj.“

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

„Ako su vam oduzeli diplomu ne bojte se, ne mogu vam oduzeti znanje!“

/0 Comments/in /by

Razveselila me, po ne znam koji put, vijest o nekoj lažnoj diplomi nekakvih visokih škola, koja je onda podloga zapošljavanju, obično u kojekakvim ministarstvima ili javnim poduzećima. Pa pročitah na Facebooku jednu prekrasnu rečenicu na tu temu: „Ako su vam oduzeli diplomu ne bojte se, ne mogu vam oduzeti znanje.“

Moram priznati, koliko god se pokušavao sjetiti, nakon svog vrlo burnog i neizvjesnog školovanja, tko me čemu naučio, da baš nisam siguran što mi je više koristilo, pametni profesori ili birtija u kojoj sam se školovao nakon diplome.

Naime, po završetku mog decenijskog studiranja i diplomiranju mene moj principal, kao odvjetničkog vježbenika, šalje na prvu raspravu na Trgovački sud. Prvo mi je dao neke upute o tome što trebam učiniti, predati punomoć i supstituirati se kao vježbenik u tu punomoć, pa samo reći da ostajem kod svih navoda iz tužbe i u tužbi predloženih dokaza.

Nije se činilo da bi to mogao biti neki težak zadatak, a utvarao da sam snalažljiv po prirodi, pa kada nešto počnem, ja ću se valjda nekako snaći. Problem je nastao i prije početka, naime nisam znao ni gdje je Trgovački sud, a bilo me je sram pitati principala jer ipak sam ja diplomirao na pravnom fakultetu, smjer pravosuđe. To sam riješio preko službe telefonskih informacija, na tadašnjem broju  981, jer tada ni Googla nije bilo. Vatra tek što je otkrivena, hvala na pitanju.

Drugi problem nastaje ulaskom u sudnicu, nemam pojma gdje se treba sjesti zastupnik tužitelja, što sam, kao, ja. Moja mi snalažljivost šapće neka pustim da svi uđu pa ću ja onda sjesti tamo gdje je prazno mjesto. Ali vraga, na raspravu dolazim sam, jer protivna strana nije došla, pa ima dva prazna mjesta. Iintuicija mi je rekla da valja sjesti desno od Titove slike, jer kaže sjedi desno od oca, doduše to moje desno je sucu lijevo, ali to je riješeno bez većih zastoja.

I onda dolazi veliki trenutak, sudac zove da se supstituiram u punomoć. Toplo sam se nadao do zadnjeg trena da će on otvoriti tu stranicu spisa, ali on mi je dao cijeli spis, a moj problem je što, za trajanja tog velikog fakulteta, nisam niti vidio, a kamoli naučio, kako izgleda punomoć, još manje gdje se ja to moram supstituirati, a da ne pričam o tome što to supstituiranje u stvari znači.

Srećom, nekom dijelu spisa piše na formularu velikim slovima PUNOMOĆ pa opet sretno zaključujem da je to valjda to. Nakon što sam vrlo pažljivo, od slova do slova, pročitao cijeli formular otkrivam rubriku u kojoj piše u slučaju spriječenosti pristajem da ga zamijeni … Valjda ja? I tu, kao nešto, napišem svoje ime i rasprava krene dalje.

Dok sudac nešto diktira ja se koncentriram na svoju slavnu rečenicu, da poentiram jer, jebi ga, nikog nema. No, prije nego što ću ja svoje mudro reći, sudac izdiktira da se: „današnja rasprava odgađa, a sljedeća zakazuje za…“ i zove mene da se potpišem na zapisnik, da sam primio na znanje datum sljedeće rasprave. Nevoljko, ali tako sud kaže, pa se poslušno potpišem, ali se sjetim, tu me sreća prestala služiti pa sam pretjerao oslanjajući se na svoju snalažljivost, da sam ja njemu dao punomoć pa, ako drugi put bude sudio neki drugi sudac, ja nemam tu vražju punomoć, pa se ohrabrih i pristojno ga upitah bi li mogao dobiti nazad tu punomoć. Pa ću ja nju opet drugi puta donjeti!

Sudac se zvao Dobrijević, ne znam je li još živ, ali sam ja njega stvarno po dobru zapamtio, bio je jako pristojan pa me pitao samo: Kolega (umjesto majmune, kako sam zaslužio) je li ovo vaša prva rasprava ? Makar sam u takvim situacijama rijetko iskren srećom odgovorio sam: Da! I sve je završilo dobro. Iako je suštinski nakaradno što na tom fakultetu nisam naučio elementarne stvari, niti ih je netko pokušao na nekim, sada kažu radionicama, objasniti nam, niti sam u okviru fakulteta bio na ijednoj raspravi kao pokaznoj vježbi, ono plavi protiv crvenih, a ne može nitko reći da nisam bio dovoljno dugo na fakultetu.

Sada, kada mi počne priča o npr. lažnim magistarskim radovima. ili koji put i prepisanim doktoratima, recimo sa prometnog fakulteta, pa kada se priupitam što je to general Zagorec doprinio toj velebnoj znanosti, pa kada bismo pročitali sve doktorate s pravnog fakulteta, pa zakačili štogod ekonomskog, pa filozofskog, pa se sjetim bivšeg predsjednika Županijskog vijeća Sabora (nije Manolić) koji je doktorirao na životnom putu nekog misionara Hrvata koji, jasno, ide u neku zemlju Južne Ameriku, pa mu ovaj doktorant prati svaki korak, a to je kao doprinos nauci i pročitam naslov upitne diplome na ćirilici koji kaže dipl. ekonomije, u zagradi komercijalist, nisam siguran, ali mi se čini da je i general Rojs isto magistrirao na istom prometnom (biće prešli magistralu pa magistrirali) i sada ste našli neke jadnike pa ih jebete što neke sistematizacije radnih mjesta traže neku stručnu spremu pa ovi kažu: You have it because you asked for it!

Eto Pernara, nakon C vitamina čemu bi dalje učio. Iako se čovjek svakodnevno usavršava, a ja da vam  kažem: Sposoban za svaki rad, pod strogim nadzorom. Kada dođe do E vitamina, eto njega za premijera!

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Gospodo suci za sada možete što hoćete, a ja vas pitam: „Dokle ćete?!“

/0 Comments/in /by

U više navrata sugerirao sam metodu kojom bi eventualno mogli pravosuđe učiniti boljim, efikasnijim i zakonitijim pa da nastavim s istim modelom i u novoj godini. Ne zato što se nadam uspjehu nego zato da, kada me netko pita zašto nisam ništa poduzeo, da imam nekakav alibi, pred svojom savješću prvenstveno. Pisao sam, govorio sam i učinio sam što sam znao i mogao.

Učinila je i novinarka Ivanka Toma, u Jutarnjem listu, posljednjeg dana stare godine, pišući o slučaju Jelene Dulčić koja je zaradila tužbu zbog prigovora na rad sutkinje. Takav pristup daje neku nadu da se ipak prestaje s praksom paušalnog i generalnog kukanja o kvaliteti pravosuđa i okreće metodi navođenja konkretnog primjera, iz kojeg se onda izvode zaključci otkud krenuti s čišćenjem štala koje mi pravnici iz milošte još zovemo sudnicama.

U članku je, naime, naveden predmet u kojem je sutkinja ovjerila ugovor o doživotnom uzdržavanju, a da bi se kasnijom analizom centra za krim vještačenja utvrdilo da je potpis falsificiran. Oni koji se bave pravom vjerojatno ne trebaju daljnja objašnjenja. Onima koji možda nemaju iskustva s tim dugujem pojašnjenje da takva ovjera potpisa može biti obavljena u sudnici ili postoji mogućnost da sud izađe na vanjsko uredovanje, ali u svakom slučaju osoba uz prisutnog suca potpisuje neki dokument temeljem kojeg, u konkretnom slučaju, svojom voljom i bez prisile raspolaže svojom imovinom te sklapa ugovor. Događaju prisustvuju stranke, sudac, zapisničar, a moguće i pravni zastupnici (odvjetnici), ali ne nužno.

Obzirom da je vještačenjem neupitno utvrđeno da je potpis falsificiran nameće se zaključak da je gospođa sudac, protiv koje je, kako proizlazi iz članka, zbog toga pokrenut i kazneni postupak, učinila nešto što sam slobodan smjestiti u sferu nedopustivog. Eh, ta sutkinja piše kaznenu prijavu protiv odvjetnice koja se usudila napisati predstavku u kojoj se požalila nadležnima, dakle institucionalno, na rad sutkinje.

A sada, kao šlag na torti, sutkinja koja sudi povodom prijave zbog sramoćenja, koju podnosi sutkinja protiv odvjetnice, ide u pravne piruete kakve nisu nikad viđene niti u cirkusu, a kamoli u nečemu što se zove presuda. Osnov za njenu presudu je odbijanje prigovora protiv sutkinje od nadležnih institucija iz čega, po gospođi, proizlazi da je odvjetnica u namjeri da naškodi časti i ugledu sutkinje podnijela prijavu, a to što je prijava odbijena znači da ju je neosnovano prijavila, a da se u konkretnom slučaju radi o osobnom dojmu odvjetnice.

Znate onaj vic kada Mujo dođe kući i nađe Fatu s komšijom u krevetu pa ga ova na kraju pita: „Mujo vjeruješ li ti više meni ili svojim očima?“

E pa, što se tiče časti i ugleda sutkinje koja sudjeluje u postupku u kojem se falsificira potpis na ugovoru o doživotnom uzdržavanju, što se tiče institucija koje dobiju takvu prijavu i odbiju je kao neosnovanu, što se tiče presude koja je u vezi toga donesena temeljem zakona i slobodnom ocjenom dokaza, teško mi se praviti slijep pored zdravih očiju.

Slobodna ocjena dokaza je alat koji se u postupcima upotrebljava, i treba ga upotrebljavati, ali ovdje se radi o očitoj zloupotrebi i, molim vas, nemojte nas raditi kretenima samo zato što imate sudački čekić u rukama. Za sada možete što hoćete, a ja vas pitam: „Dokle ćete?!“Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail