Jedna pogrešna i nezakonita presuda je pravosudna tragedija, stotine takvih presuda su samo statistika

Jedna pogrešna i nezakonita presuda je pravosudna tragedija, stotine takvih presuda su samo statistika – da parafraziram jednog povijesnog zlotvora. Kada ih nemamo u primjerenom roku tada imamo bezakonje.

Jedino nas još pravosudni dužnosnici pokušavaju uvjeriti u suprotno, koristeći upravo te iste statistike i komentirajući da smo mi, obični smrtnici, neupućeni u suštinu pravosuđa i da, ustvari, ne razumijemo sadržaj i suštinu već se bavimo pojedinim pojavnim oblicima i “zloupotebljavamo pojedinačne slučajeve“ koji, po njihovom stanovištu, ne prikazuju pravo stanje stvari i da smo u stvari zlonamjerni i needucirani, a komentirmo nešto u što se ne razumijemo.

Eh, pa ja ću se držati onoga u što se razumijem, a tih pojedinačnih slučajeva vidio sam u karijeri tridesetak tisuća. Kada pak govore o tim svojim statističkim podacima o čemu govore znaju samo oni koji govore. Meni prvom nije jasno radi li se tu o kaznenim predmetima, ili je riječ o civilu, parnicama, jesu li u te statistike ubrojeni prekršaji i koja je uopće definicija riješenog predmeta. Da bismo mogli o nečemu razgovarati valjalo bi ipak poznavati nekakvu analitiku, a ja do te analitike nikako da dođem, jer je jednostavno ne objavljuju.

Smatram, primjerice, da je riješen predmet u civilu pravomoćna odluka koja je ovršna, zaključno s provedenom ovrhom. Naime, tek tada je tužitelj realizirao ono zbog čega je pokrenuo parnicu, ili se tuženik pravomoćno oslobodio neke neosnovane tužbe. Jasno, ovdje postoje i daljnje analitike, radi li se o obveznopravnom zahtjevu ili stvarnopravnom, ili deklaratornoj tužbi, ali to su sad zbilja detalji.

No pitanje je računaju li gospoda koja znaju kao riješen predmet već prvostupanjsku presudu pa kažu da je riješeno iako još slijedi žalba pa nije stvarno ništa riješeno?  I što s predmetima u kojima se postupak ponavlja, dobiju li svaki put drugi broj i vode se kao riješeni predmeti, a zapravo se vuku desetljećima?

Treba uzeti u obzir da u tu statistiku spadaju i vrlo komplicirani predmeti, kao što je utuženje televizijske pretplate, pa presude zbog ogluhe, i tome slično pa je gotovo nemoguće ustanoviti koliko vremena treba sudovima da riješe jedan svakodnevni ozbiljni predmet, recimo podjelu bračne stečevine ili odluku o skrbništvu nad djetetom u slučaju razvoda braka. Ili smetanje posjeda. Stvarnopravne zahtjeve, tj. pitanja vlasništva, da ne spominjem. Koliko treba trgovačkim sudovima, a koliko upravnom sudu?

Iz ocjene Europske komisije, pa i navoda pojedinih respektabilnih sudaca da treba smjesta mijenjati Zakon o kaznenom postupku, rekao bih da prije imamo pravosudnu tragediju nego organizirano i efikasno pravosuđe. Stekao sam dojam da stvari ne funkcioniraju niti u području Ovršnog zakona, imamo nešto falinga i u Obiteljskom zakonu, čini mi se i u Zakonu o parničnom postupku, pa mi nije mi jasno tko tu kome maže oči igrajuči se statistikama, ali mi je jasno zašto.

Jer, kada odgovorimo na ta pitanja, mogla bi se otvoriti još neka, prvenstveno ono trebamo li u bordelu mijenjati namještaj ili osoblje, jer bordel očito slabo posluje.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Imamo li mi sustav trodiobe vlasti ili kastinski sustav? Jer, suci su nedodirljivi, osim kada se umiješa premijer.

Odvjetnica XY nakon maltretiranja uređujuće sutkinje, koje je nesporno, jer smo s dotičnom svi imali posla, piše predstavku, valjda, jer ni ne znam jadan kako bi se zvalo pismeno pritužbe na suca, nadležnim službama. Dakle, unutar institucije se žali da sutkinja, po njenom mišljenju, zloupotrebljava svoj položaj služeći se razno raznim neprimjerenim metodama.

Nadležni konstatiraju da tome nije tako i da je postupanje sutkinje u okvirima ovlasti. Opreza radi ću reći valjda ljudi znaju zašto su tako odlučili. Samo me zanima, opisno, koliki su onda ti okviri.

Eh, sada sutkinja, razjarena time što se smrtnica uopće usudila nju nešto prijavljivati pokreće postupak radi naknade štete protiv odvjetnice XY jer da je samom prijavom nadležnima odvjetnica počinila štetu njoj kao osobi, sucu itd. Prvostupanjski sud sudi u njenu korist, a bogami županijski, po žalbi odvjetnice, i potvrđuje.

Pala mi je na pamet jedna pošalica koja se pripisuje lalama. Lala je, inače, udomaćeni naziv stanovnika Vojvodine, točnije Banata. Pitali, dakle lalu: Što su bre, lalo, tvoje želje u životu? A on odgovoara: Prva, da me žena ne varaaa… Druga, ako me vara da ne saznam. Treća, ako me vara, i ako saznam, da se ne jedim.

Vidim ja pametan je lala pa sam pokušao to veleumlje primijeniti na svoju strast, pravosuđe. Pa si mislim, a zašto oni mene varaju, i zašto ja to moram saznati,  i jasno, na kraju, a zašto se ja jedim kada ništa pod milim bogom ne mogu promijeniti, a u glavnom se radi o stvarima u kojim ne sudjelujem, niti su moj problem.

No, srećom ili nesrećom, pročitao sam u životu i nešto osim viceva pa se sjetim i Hemingwaya i njegovog Kome zvono zvoni.  Tebi zvoni. Pa, eto, o još jednom pravosudnom prdežu…

Netom sam bio u Indiji i tamo saznao da pripadnici najniže kaste ne smiju piti iz istog bunara s pripadnicima viših kasta. Jer nisu dostojni. Tako se ni mi smrtnici, po ovim pravomoćnim odlukama, ne smijemo usuditi žaliti niti nadležnima, dakle institucionalno, tek kratkim pisamcem da mi, eto, smatramo da nešto nije u redu, a njima da prepuštamo, na temelju iznesenog, da odlučuju jesmo li u pravu ili ne. Jer, čim pomislimo, a kamoli tek, nedaj Bože, napišemo prijavu već skočiše da tko nam je dopustio da pijemo iz istog bunara.

Sada, samo teoretski, zamislite da je odbijen zahtjev sutkinje za naknadu štete. Bi li to bio osnov za tužbu odvjetnice jer ju je sutkinja uvredila tužbom?

Moram priznati da se jedim. Pravosuđe me vara, a eto i saznao sam, ali se jedim a bogami i, ne samo jedim, nego i ježim. Moj Hemingwayu, ovo nije ni Zbogom oružje, nego zbogom pameti.

Naravno, što se odnosi na najnižu kastu, ne odnosi se na sve kaste podjedanko. Premijer slobodno kaže da će razgovarati s ministrom pravosuđa da ovaj riješi predmet Frane Lučića. I to kaže lijepo u eter. Pa, nakon toga, ministar isto lijepo kaže da će razgovarati s državnim odvjetnikom. Trodioba vlasti? Trodioba čega? Nikad čuli! 

Bitno da zamjenik predsjednika Vrhovnog suda kaže  kod g. Stankovića da je pravosuđe znatno ubrzalo rješavanje predmeta.

Frane Lučić čeka 12 godina na pravomoćnu odluku zbog čega se sada sprema prosvjed njegovih kolega i dolazak na Markov trg. Prosvjed podržavaju i slovenski vatrogasci. Prosvjed protiv koga? Valjda protiv hrvatskog pravosuđa? Možda i oni dođu na Markov trg. Nije važno, samo neka kupe vinjetu.

U duhu nadolazećeg Uskrsa ću nepozvan zavapiti: Nemoj im oprostiti, znaju što čine. Također, koristim priliku da unaprijed čestitam. 

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Gospodin Mrčela uvjeravao nas je ove nedjelje kod g. Stankovića da je naše pravosuđe ažurno, da se predmet Frane Lučića vuče 11 godina nije spominjao

Cjelokupna je javnost, svojedobno vrlo senzibilizirana kornatskom tragedijom, nadam se, svjesna da nakon 11 godina predmet Lučić još nije pravosudno okončan. Očito su završeni samo predmeti po nalogu politike, a tamo gdje je izostala politička odluka, ili počela odvjetnička egzibicija, predmet još traje. I trajat će.

Gospodin Stanković ugostio je ove nedelje zamjenika predsjednika Vrhovnog suda, suca M. Mrčelu https://hrti.hrt.hr/videostore/moviedetails?referenceId=402031739&refer=search%7Cindex&customCatalogueReferenceId=search). Već jednom smo objavili osvrt na stavove g. Mrčele s tezom da gospodin brani nebranjivo, a da mi smrtnici napadamo neosvojivo (http://www.naknadastete.hr/misli-li-stvarno-taj-covjek-sto-govori-ili-brani-po-sluzbenoj-duznosti-instituciju-koju-predstavlja/).

Na stranu dojam da je g. Mrčela bio unaprijed pripremljen na svako pitanje koje će mu biti postavljeno, gledajući kako je spretno licitirao brojkama i statistikama iz svojih papira. Nije ni to najveći grijeh, područje pravosuđa je vrlo opsežno, a bilo bi nezgodno da o postavljenom pitanju nemaš pojma niti raspolažeš relevantnim podatkom da bi dao utemeljen odgovor.

Ono što me posebno razjarilo je podatak o većem broju riješenih predmeta, koji iznosi g. Mrčela, što je i inače teza koja se provlači kroz saborska izvješća, a da nikada nitko nije rekao što sve ulazi u statistiku i kako glasi definicija riješenog predmeta, a kamoli je li se ta metodologija vremenom mijenjala. Nitko drugi ne govori o našem pravosuđu afirmativno, osim onih koji u njemu sudjeluju kao dužnosnici. Srećom, jedino se njih pita.

Jedno od očekivanih pitanja je bilo pitanje korupcije u pravosuđu. Uobičajena definicija korupcije bila bi ja tebi novac, a ti ćeš presuditi tako kako ja očekujem (i toga je bilo, kako navodi g. Mrčela) No, to je, rekli bismo, jedan od najmanje očekivanih i vrlo glupih pristupa korupciji u pravosuđu. Teško je očekivati da je sudac toliko blesav da primi direktno novac od stranke koju ne pozna, to se obično radi provjerenim kanalima, dakle preko osoba od povjerenja dotičnom sucu pa je, kao i kod mafije, lanac čvrst dok netko u lancu ne propjeva.

Drugo je pitanje koga podmititi, suca prvostupanjskog postupka ili stvari treba rješavati na županijskom sudu. Jer, kakva ti je korist ako prvostupanjski sud kojeg si, recimo to tako, uvjerio da bi trebao suditi kako mu ti sugeriraš, ako nakon toga uslijedi žalba koja će predmet moguće preinačiti ili ukinuti. Opreza radi moramo navesti da se to teoretski može tako izvesti i to na način da upotrijebiš standardnu definiciju da si poklonio vjeru iskazu nekog svjedoka, a da nalaziš proturječnosti u iskazu drugog ili drugih svjedoka, pa temeljiš presudu baš na onome što ti paše, a da bi dokazao u presudi ono što hoćeš, ali za to treba dosta logike, znanja, ekvilibristike…

No, postoje određene kategorije predmeta gdje je očita intencija države da predmet bude riješen na određeni način, a država će te nagraditi kasnijom promocijom u okviru pravosudne piramide. Jedan od najljepših primjera toga bila je presuda vezana za kuponsku privatizaciju, u kojoj se samo jedan fond nagodio, i dobio puste milijune, dok je drugima, nakon pravomoćne presude, kada je  ministar financija već potpisao dinamiku isplate, Vrhovni sud revizijom odbio pravomoćno dosuđen iznos u nikad nadmašenom roku od samo 16 dana. (Više: http://www.naknadastete.hr/nema-nikakvih-pritisaka-na-samostalno-neovisno-pravosude/) Nikada nijedna revizija nije donesena u tom roku, a posebno ne u tako opsežnom predmetu. Ako postoji makar još jedna donesena u 16 dana onda garantiram da je i u toj slobodoumno, neovisno pravosuđe bilo korumpirano, samo ne novcem.

Potpuno sam siguran da gospodin Mrčela zna sve o tom predmetu pa mu zato ne vjerujem ni riječi od onoga što je rekao. Ponavljam mu zato da jedini način provjere pravosuđa nije statistika nego analitika. Bujrum gospodo.

Kao prilog ovoj gotovo birtaškoj raspravi, jer je takva svaka koja počinje i završava bez točnih podataka, a pogotovo kada završava bez konkretnih prijedolga za činjenje, dodao bih činjenicu da je cjelokupna javnost, svojedobno vrlo senzibilizirana kornatskom tragedijom, nadam se, svjesna da nakon 11 godina predmet Lučić još nije pravosudno okončan. Očito su završeni samo predmeti po nalogu politike, a tamo gdje je izostala politička odluka, ili počela odvjetnička egzibicija, predmet još traje. I trajat će.

A Vi, gospodine Mrčela, slobodno i dalje po službenoj dužnosti branite nebranjivo, a mi ćemo i dalje napadati neosvojivo. Neka svatko radi svoj posao.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Je li, već u par navrata najavljivano, uvođenje presedanskog prava uistinu put koji nas vodi u obećanu zemlju pravne sigurnosti?

Novinarka Ivanka Toma, koju pobožno pratim u zadnje vrijeme, dala mi je ponovno šlagvort za komentar.  U svom članku o očekivanim, odnosno najavljenim, promjenama u pravosudnom sustavu (DOZNAJEMO: SPREMA SE DRAMATIČNA TRANSFORMACIJA NAŠEG PRAVOSUDNOG SUSTAVA Mijenja se ključni procesni zakon kojim se u Hrvatsku uvodi presedansko pravo) prenosi dobivene informacije, iz dobro obavještenih izvora, ne zauzimajući stav o iznesenim idejama, što je, dakako, potaknulo mene da iznesem svoj stav.

Bez pretenzija prema cjelovitom osvrtu na najavljene promjene, skrećem pažnju da se radi o recikliranju svojedobne ideje bivšeg ministra pravosuđa Orsata Miljanića koja je svojedobno u medijima najavljivana kao preokret koji vodi prema uvođenju precedentnog prava u domaće pravosuđe. Jednostavno rečeno, idemo pokušati navesti pravosuđe da temeljem istih činjenica donosi iste odluke. U daljnjem tumačenju dalo bi se zaključiti da je to korak prema pravnoj sigurnosti ili da je dosta situacija u kojima slobodna ocjena dokaza može dovesti i dovodi do različitih sudskih odluka. Tko bi pošten imao išta protiv toga?

Očito, jedino ja. Zašto? Pa zato jer alati već postoje, i to odavno. Usuglašavanje sudske prakse moguće je i kroz zajedničke sjednice Vrhovnog suda, čije odluke su obvezujuće za sve nižestupanjske sudove, a moguće je na isti način regulirati sudsku praksu i kroz sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda, kao i Kaznenog odjela Vrhovnog suda, ovisno o kojoj kategoriji predmeta se radi. Dakle, alati postoje, i ne treba ništa mijenjati jer svaka promjena smjera, a osobito tako korjenita, nosi svoje probleme, počev od prijelaznih i završnih odredbi. To je komentar što se tiče  “oglednog spora”.

Što se pak tiče „ sindikalnih sporova“, nemojte me sasjeći prije nego izgovorim rečenicu do kraja, moje je viđenje stvari da su nastajale i propadale velike civilizacije, pregazilo ih vrijeme, pa na taj način gledam i ulogu sindikata. Bilo i prošlo.

Najveće uspjehe  današnjeg vremena su isposlovale udruge zainteresiranih, dakle lobističke u sadržaju. Svojedobni uspjeh umirovljenika artikulirala je politička stranka koja je ishodovala, doduše simboličko, obeštećenje umirovljenika, koje je ostvareno odlukom Ustavnog suda. Jasno je da se nakon toga sve radil, i uradilo,  da dođe do raskola u toj stranci. Sljedeći uspjeh realizirala je nevladina udruga Franak. Mislim da ne treba objašnjavati da se isto tako činilo se sve da ih se razjedini.

A sindikati su zaustavljeni na temi distribucije svinjskih polovica za zimnicu, što je korisna aktivnost, ili su dobacili do prvosvibanjskog graha. Ti famozni kolektivni ugovori, i zaštita od bilo kakvog otkaza ugovora o radu, pa makar ne dolazio na posao ili ništa ne radio, su rudiment nekih drugih društveno-političkih okolnosti. Ne biste vjerovali, upoznao sam ih dovoljno i u tzv. ekonomskom praktikumu.

Tema je opsežna, a ljudi ne vole čitati preduge tekstove pa ću završiti dubokom mišlju: „Kada bordel ne radi dobro valja mijenjati osoblje, a ne namještaj.“

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

„Ako su vam oduzeli diplomu ne bojte se, ne mogu vam oduzeti znanje!“

Razveselila me, po ne znam koji put, vijest o nekoj lažnoj diplomi nekakvih visokih škola, koja je onda podloga zapošljavanju, obično u kojekakvim ministarstvima ili javnim poduzećima. Pa pročitah na Facebooku jednu prekrasnu rečenicu na tu temu: „Ako su vam oduzeli diplomu ne bojte se, ne mogu vam oduzeti znanje.“

Moram priznati, koliko god se pokušavao sjetiti, nakon svog vrlo burnog i neizvjesnog školovanja, tko me čemu naučio, da baš nisam siguran što mi je više koristilo, pametni profesori ili birtija u kojoj sam se školovao nakon diplome.

Naime, po završetku mog decenijskog studiranja i diplomiranju mene moj principal, kao odvjetničkog vježbenika, šalje na prvu raspravu na Trgovački sud. Prvo mi je dao neke upute o tome što trebam učiniti, predati punomoć i supstituirati se kao vježbenik u tu punomoć, pa samo reći da ostajem kod svih navoda iz tužbe i u tužbi predloženih dokaza.

Nije se činilo da bi to mogao biti neki težak zadatak, a utvarao da sam snalažljiv po prirodi, pa kada nešto počnem, ja ću se valjda nekako snaći. Problem je nastao i prije početka, naime nisam znao ni gdje je Trgovački sud, a bilo me je sram pitati principala jer ipak sam ja diplomirao na pravnom fakultetu, smjer pravosuđe. To sam riješio preko službe telefonskih informacija, na tadašnjem broju  981, jer tada ni Googla nije bilo. Vatra tek što je otkrivena, hvala na pitanju.

Drugi problem nastaje ulaskom u sudnicu, nemam pojma gdje se treba sjesti zastupnik tužitelja, što sam, kao, ja. Moja mi snalažljivost šapće neka pustim da svi uđu pa ću ja onda sjesti tamo gdje je prazno mjesto. Ali vraga, na raspravu dolazim sam, jer protivna strana nije došla, pa ima dva prazna mjesta. Iintuicija mi je rekla da valja sjesti desno od Titove slike, jer kaže sjedi desno od oca, doduše to moje desno je sucu lijevo, ali to je riješeno bez većih zastoja.

I onda dolazi veliki trenutak, sudac zove da se supstituiram u punomoć. Toplo sam se nadao do zadnjeg trena da će on otvoriti tu stranicu spisa, ali on mi je dao cijeli spis, a moj problem je što, za trajanja tog velikog fakulteta, nisam niti vidio, a kamoli naučio, kako izgleda punomoć, još manje gdje se ja to moram supstituirati, a da ne pričam o tome što to supstituiranje u stvari znači.

Srećom, nekom dijelu spisa piše na formularu velikim slovima PUNOMOĆ pa opet sretno zaključujem da je to valjda to. Nakon što sam vrlo pažljivo, od slova do slova, pročitao cijeli formular otkrivam rubriku u kojoj piše u slučaju spriječenosti pristajem da ga zamijeni … Valjda ja? I tu, kao nešto, napišem svoje ime i rasprava krene dalje.

Dok sudac nešto diktira ja se koncentriram na svoju slavnu rečenicu, da poentiram jer, jebi ga, nikog nema. No, prije nego što ću ja svoje mudro reći, sudac izdiktira da se: „današnja rasprava odgađa, a sljedeća zakazuje za…“ i zove mene da se potpišem na zapisnik, da sam primio na znanje datum sljedeće rasprave. Nevoljko, ali tako sud kaže, pa se poslušno potpišem, ali se sjetim, tu me sreća prestala služiti pa sam pretjerao oslanjajući se na svoju snalažljivost, da sam ja njemu dao punomoć pa, ako drugi put bude sudio neki drugi sudac, ja nemam tu vražju punomoć, pa se ohrabrih i pristojno ga upitah bi li mogao dobiti nazad tu punomoć. Pa ću ja nju opet drugi puta donjeti!

Sudac se zvao Dobrijević, ne znam je li još živ, ali sam ja njega stvarno po dobru zapamtio, bio je jako pristojan pa me pitao samo: Kolega (umjesto majmune, kako sam zaslužio) je li ovo vaša prva rasprava ? Makar sam u takvim situacijama rijetko iskren srećom odgovorio sam: Da! I sve je završilo dobro. Iako je suštinski nakaradno što na tom fakultetu nisam naučio elementarne stvari, niti ih je netko pokušao na nekim, sada kažu radionicama, objasniti nam, niti sam u okviru fakulteta bio na ijednoj raspravi kao pokaznoj vježbi, ono plavi protiv crvenih, a ne može nitko reći da nisam bio dovoljno dugo na fakultetu.

Sada, kada mi počne priča o npr. lažnim magistarskim radovima. ili koji put i prepisanim doktoratima, recimo sa prometnog fakulteta, pa kada se priupitam što je to general Zagorec doprinio toj velebnoj znanosti, pa kada bismo pročitali sve doktorate s pravnog fakulteta, pa zakačili štogod ekonomskog, pa filozofskog, pa se sjetim bivšeg predsjednika Županijskog vijeća Sabora (nije Manolić) koji je doktorirao na životnom putu nekog misionara Hrvata koji, jasno, ide u neku zemlju Južne Ameriku, pa mu ovaj doktorant prati svaki korak, a to je kao doprinos nauci i pročitam naslov upitne diplome na ćirilici koji kaže dipl. ekonomije, u zagradi komercijalist, nisam siguran, ali mi se čini da je i general Rojs isto magistrirao na istom prometnom (biće prešli magistralu pa magistrirali) i sada ste našli neke jadnike pa ih jebete što neke sistematizacije radnih mjesta traže neku stručnu spremu pa ovi kažu: You have it because you asked for it!

Eto Pernara, nakon C vitamina čemu bi dalje učio. Iako se čovjek svakodnevno usavršava, a ja da vam  kažem: Sposoban za svaki rad, pod strogim nadzorom. Kada dođe do E vitamina, eto njega za premijera!

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Gospodo suci za sada možete što hoćete, a ja vas pitam: „Dokle ćete?!“

U više navrata sugerirao sam metodu kojom bi eventualno mogli pravosuđe učiniti boljim, efikasnijim i zakonitijim pa da nastavim s istim modelom i u novoj godini. Ne zato što se nadam uspjehu nego zato da, kada me netko pita zašto nisam ništa poduzeo, da imam nekakav alibi, pred svojom savješću prvenstveno. Pisao sam, govorio sam i učinio sam što sam znao i mogao.

Učinila je i novinarka Ivanka Toma, u Jutarnjem listu, posljednjeg dana stare godine, pišući o slučaju Jelene Dulčić koja je zaradila tužbu zbog prigovora na rad sutkinje. Takav pristup daje neku nadu da se ipak prestaje s praksom paušalnog i generalnog kukanja o kvaliteti pravosuđa i okreće metodi navođenja konkretnog primjera, iz kojeg se onda izvode zaključci otkud krenuti s čišćenjem štala koje mi pravnici iz milošte još zovemo sudnicama.

U članku je, naime, naveden predmet u kojem je sutkinja ovjerila ugovor o doživotnom uzdržavanju, a da bi se kasnijom analizom centra za krim vještačenja utvrdilo da je potpis falsificiran. Oni koji se bave pravom vjerojatno ne trebaju daljnja objašnjenja. Onima koji možda nemaju iskustva s tim dugujem pojašnjenje da takva ovjera potpisa može biti obavljena u sudnici ili postoji mogućnost da sud izađe na vanjsko uredovanje, ali u svakom slučaju osoba uz prisutnog suca potpisuje neki dokument temeljem kojeg, u konkretnom slučaju, svojom voljom i bez prisile raspolaže svojom imovinom te sklapa ugovor. Događaju prisustvuju stranke, sudac, zapisničar, a moguće i pravni zastupnici (odvjetnici), ali ne nužno.

Obzirom da je vještačenjem neupitno utvrđeno da je potpis falsificiran nameće se zaključak da je gospođa sudac, protiv koje je, kako proizlazi iz članka, zbog toga pokrenut i kazneni postupak, učinila nešto što sam slobodan smjestiti u sferu nedopustivog. Eh, ta sutkinja piše kaznenu prijavu protiv odvjetnice koja se usudila napisati predstavku u kojoj se požalila nadležnima, dakle institucionalno, na rad sutkinje.

A sada, kao šlag na torti, sutkinja koja sudi povodom prijave zbog sramoćenja, koju podnosi sutkinja protiv odvjetnice, ide u pravne piruete kakve nisu nikad viđene niti u cirkusu, a kamoli u nečemu što se zove presuda. Osnov za njenu presudu je odbijanje prigovora protiv sutkinje od nadležnih institucija iz čega, po gospođi, proizlazi da je odvjetnica u namjeri da naškodi časti i ugledu sutkinje podnijela prijavu, a to što je prijava odbijena znači da ju je neosnovano prijavila, a da se u konkretnom slučaju radi o osobnom dojmu odvjetnice.

Znate onaj vic kada Mujo dođe kući i nađe Fatu s komšijom u krevetu pa ga ova na kraju pita: „Mujo vjeruješ li ti više meni ili svojim očima?“

E pa, što se tiče časti i ugleda sutkinje koja sudjeluje u postupku u kojem se falsificira potpis na ugovoru o doživotnom uzdržavanju, što se tiče institucija koje dobiju takvu prijavu i odbiju je kao neosnovanu, što se tiče presude koja je u vezi toga donesena temeljem zakona i slobodnom ocjenom dokaza, teško mi se praviti slijep pored zdravih očiju.

Slobodna ocjena dokaza je alat koji se u postupcima upotrebljava, i treba ga upotrebljavati, ali ovdje se radi o očitoj zloupotrebi i, molim vas, nemojte nas raditi kretenima samo zato što imate sudački čekić u rukama. Za sada možete što hoćete, a ja vas pitam: „Dokle ćete?!“Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Joža Manolić je nadživio stanarsko pravo no unucima boraca uistinu niste dužni osigurati krov nad glavom.

Vrlo rijetko, ali se dogodi ponekad, da sam jako zadovoljan nekim svojom anticipirajućim tekstom kao ovim: http://www.naknadastete.hr/za-izbacivanje-komunistickog-softvera-trebaju-nam-egzorcisti/. Zato sada u stvari i nema neke posebne potrebe, osim mog impulsa, još jednom razgoliti cara kojem smo već vidjeli pišu. A impuls je izazvan nedavnim događajem kada je zaštićeni najmoprimac ovršio vlasnike stana za troškove popravaka u stanu koje je vlasnik stana, ne biste vjerovali, obvezan platiti sudskom presudom, a riječ je popravku dotrajalih vodovodnih instalacija. Sirotom vlasniku prijeti još jedna tužba, ovog puta za radove električara.

Najmoprimac traži, a valjda na temelju svoje grandiozne najamnine od 250 kuna, da mu vlasnik stana isto izvoli popraviti, a kako bi izbjegao nove sudske troškove. Dapače, gospodin je uzrujan jerbo, pazi sad, država mu nije dala mogućnost da stan u kojem živi otkupi po nekoj, ne tržišnoj cijeni, nego privilegiranoj, onoj istoj po kojoj su “kupovani” društveni stanovi. Valjda bi onda napokon bio sretan. No, i ovako će, s ovakvim pravosuđem, vjerojatno ucjenom doći do toga da mu vlasnik izbezumljen pokloni stan da bi se riješio budućih tužbi.

Jebeš ustav, jebeš Zakon o povratu, kome je do ustava i zakona. Daj još rundu prijatelju, kome je do istine. A istinu ću vam još jednom reći. Poslijeratno biračko tijelo korumpiralo se, između ostaloga, i dodjelom stanarskog prava, koje nije bilo nasljedno po zakonu, ali se, jasno, kasnije našlo načina (te si živio u kontinuitetu, jasno formalno prijavljen, pa si prijavio baku, pa si dostavio potvrdu da ti je dijete ili na putu ili postojeće boluje od kakve vrlo kronične bolesti). Jasno da sadašnji tzv. zaštićeni najmoprimci sigurno nisu izvorni, govorimo o najmoprimcima u stanovima u privatnom vlasništvu, uz časnu iznimku g. Jože Manolića.

Nije valjda da su razni partizanski socijalističko-komunistički narodnooslobodilački zaslužnici, i druga korumpirana bagra s koca i konopca, morali biti zbrinuti pa smo, ili bolje su neki, to platili, nego i njihova dječurlija, unučad štoviše, hoće pravde. Hoće, gospodo, badava ono za što vi danas morate uzeti kredite, pa makar u švicarcima!

Zaštićenom koji je naveo da bi i on pravde i da može otkupiti stan po cijenama koje su vrijedile za otkup društvenih stanova moram još reći da mi se i to i tada gadilo i da je to bio, po mom viđenju, kriminal obučen u političku odluku, ali su ta sredstva u teška vremena korištena za obranu domovine,  pa me to tješilo.

Za kraj jedna anegdota iz prve ruke. Jedna gospođa, kada je saznala koja brigada će prva ući u Zagreb smjesta je tražila da je se premjesti u tu brigadu da bi prilikom ulaska u Zagreb mogla zauzeti stan. Ironija je u tome što je to bio njen stan, iz kojeg je kao židovka morala izaći, jer poglavnik baš nije nešto volio židove. Oni pak koji su otišli na Blajburg teško da su potraživali povrat imovine.

Naš kazneni zakon lijepo kaže da nitko ne može imati koristi od izvršenja kaznenog djela. A što je korupcija ako ne kazneno djelo, što je otimačina u ime viših socijalističkih ciljeva ako nije kazneno djelo? Što znači ustav, ako ga se ne držimo?

Naučio sam s godinama da svaki račun dođe na naplatu. Problem je u politici što račune plaća sljedeća generacija. Ako vi mladi niste razumjeli da ove račune trebate vi platiti, pa makar iseljavanjem, ja vam kažem promislite još jednom. Sve dok ne skupite glave zajedno i ne postanete problem sadašnjoj vlasti sastajte se po birtijama, salonima i nogometnim stadionima, jer vas tamo i žele držati da im ne biste bili problem. A kada shvatite da treba problem riješiti, i da se valja uhvatiti za jedno veslo i u istom pravcu, tada napokon podržite inicijativu Guske u magli pa ćemo lijepo formirati web-stranicu, odrediti administratora, nekog od vas mlađih, koji se razumijete u tu tehnologiju, i na bazi brojki, postati oni koje se respektira.Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Stvarno mi se sviđa pravosuđe! Čekam samo da bivši predsjednik Vrhovnog suda i njegov zamjenik u duetu i zapjevaju: Svaka tuđa zeeeeemljaaaa tugaaaa jeeee goleeeeema…

Stvarno mi se sviđa pravosuđe. Paz’ der vamo! Ne samo da je bivši predsjednik Vrhovnog suda g. Hrvatin otišao kao gastarbajter u Albaniju (vidim nije ni kod Albanaca sjajno kada kadrove traže od Hrvata), nego recentno pročitah da i gospodin Marin Mrčela sprema kofere i zakone pa kreće u gastarbajtere. On, doduše, nešto zapadnije, ali isto neloše plaćeno, pa bi nam se moglo još desiti da bivši predsjednik Vrhovnog suda i njegov zamjenik, kada dođu u stari kraj za praznike, opijeni nostalgijom i domaćim vinom, u duetu i zapjevaju: Svaka tuđa zeeeeemljaaaa tugaaaa jeeee goleeeeema…

Oni odoše, a koga nam ostavljaju? Pa, recimo, predsjednika Ustavnog suda g. Šeparovića koji, pun povjerenja u nepristrano suđenje, traži izuzeće Županijskog suda u Zagrebu u predmetu po privatnoj tužbi protiv umirovljenog prof Vjekoslava Miličića koji ga je negdje spomenuo, čini mi se kao plagijatora doktorske disertacije. Koliko vidim i naslućujem, predsjednik Županijskog suda g. Turudić nema namjeru usvojiti zahtjev jer, po mom sjećanju, i nije baš nešto u ljubavi s predsjednikom Ustavnog suda, a nakon spisa Sanader. Pade mi na pamet lijepa poslovica: „Kada slonovi vode ljubav trava nastrada!“ A što tek kada se posvade?

Zamislite stanje u kojem predsjednik Ustavnog suda ne uspije dokazati da ga je prof Miličić oklevetao, iz čega bi acontrario moglo proizaći da je je predsjednik Ustavnog suda plagirao doktorsku disertaciju, pa dobijemo još jedan slučaj poput g. Brkića i diplomskog rada. G. Šeparović smjesta je uzvratio prof Miličiću, nazvavši ga, ako se ne varam, vrlo osebujnom osobom, što je apsolutno točno. Pa tko normalan čita doktorske radove iz područja porodičnog prava, ako nije osebujan?

Jest da postoje neke podudarnosti doktorskog rada i ocjene ustavnosti obiteljskog zakona prof Hrabar u ulozi, mislim voditelja grupe za izradu zakona, koja je, eto, slučajno i mentor g. Šeparoviću. Ali je, isto tako, točno da je prof Miličić svojedobno tužio manje-više sve svoje kolege profesore, pa i neke koji su mu bili kumovi na raznim vjenčanjima, iz razno-raznih razloga. Sjećam se da je tužio i jednog svog suseljana jer je taj, navodno, ribarskim ostima ubio kozu na nekom nenaseljenom otoku hvarskog arhipelaga. Spor je izgubio, a i bivao nekoliko puta upozoravan od strane suca o vladanju u sudnici. Tako da je teško reći tko je tu u pravu.

Pa kada ovoj priči dodamo suca Kolakušića koji svojedobno (zakonito) prekida postupak koji vodi i upućuje predmet radi ocjene ustavnosti zakona pa, kada mu se predmet vrati (odbačen zahtjev) on opet odbija suditi jer i dalje misli svojom glavom.

Da ne ostane zaboravljen bivši predsjednik države prof Josipović na čiju inicijativu, a riječ je o profesoru kaznenog prava, dođemo do zakona prema kojem ratno profiterstvo nema zastare. Ne želim komentirati niti zakon, a niti predlagača, osim što bih rekao da mi se gadi. To je zaključak, a ne komentar.

Usudio bih se ipak reći, pa i napisati, da nije točno da se nama, uslijed nepoznavanja materije, čini da je pravosuđe jedan od glavnih problema, već da ste ga vremenom unakazili i da ga više nema u društveno prihvatljivom obliku. E sada, kada ste rodili nakazu, izvolite se za nju i pobrinuti.Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Pravosuđe i politika su, divne li podudarnosti, jedina mjesta na kojima ne postoji odgovornost počinitelja za štetu koja nastaje trećim osobama, a radi grešaka koje imaju svoje posljedice.

Kojiput nekim sudskim odlukama baš moraš biti začuđen. Ili si prestao biti pravnik. Biti pravnik, to je navodno neka struka iako sam osobno mišljenja da to u egzistirajućem stanju veze sa strukom nema, niti je to prema postojećim događanjima moguće očekivati.

Svojedobno su me učili da greške pravosuđa prvog stupnja bivaju ispravljene u drugom stupnju, pa ako ne ni tada onda je spasonosan izvanredni pravni lijek-Vrhovni sud. Pa zatim da bi iza svake odluke, koja je donesena u za to predviđenom postupku, trebalo stajati neko suvislo, logično obrazloženje, koje ima uporište u nekom zakonskom propisu. Pa kada se sretneš s nečim što ne možeš sebi objasniti niti ti je jasno što je tom presudom pjesnik htio reći i zašto pjesnik iz dana radi noć, upitaš se što su ti divni ljudi, profesori i doktori, tebe zapravo učili. I tko je pobogu, učio ove što pišu ovakve presude?

Jer, čitajući rješenje Županijskog suda u Puli br. Gž-230/2016, kojom sudac odbija zahtjev za dosuđivanjem troška delegacije, utemeljen na zakonskim propisima, tvrdeći pritom da je tužba doduše zakonito upućena na Općinski sud u Zagrebu, gdje tuženik ima svoje sjedište, ali da je mogao biti izabran i mjesno nadležni sud u Puli, kao mjesto prebivališta tužitelja, pa bi to onda ovom sudu bilo zgodnije jer ne bi bilo rješenja o delegaciji. Jer da tužitelj zloupotrebljava duh Zakona o sudovima i duh Zakona o parničnom postupku, pazi sad – postupajući zakonito.

Ja bih ovom pjesniku preporučio da promjeni ili doktora, ili terapiju, a najbolje oboje. Ovako si, što bi rekli komšije, promašio ceo fudbal, jer odluku o delegaciji nije donio tužitelj, niti njegov zastupnik, već Vrhovni sud, a postupa li Vrhovni sud, kako ti to lijepo kažeš, u duhu Zakona o sudovima i Zakona o parničnom postupku, to bi pjesniče trebao pitati njih. Znaš, onu gospodu u togama. I, vidi vraga, netko je tu odluku potpisao, opet netko u togi, i povrh svega, protiv te odluke nema pravo žalbe nitko pa ni ti, pjesniče. Na tebi je samo bilo da odrežeš iznos troškova u skladu s odlukom višeg suda, a ne da raspravljaš o odluci Vrhovnog suda, a još manje istoj sudiš. Inače smo cijelu ideju pravosuđa obrnuli na glavu. Zbog nekoliko tisuća kuna.

Znam ja da tu nema nikakve zavjere i da si ti u stvari dobar čovjek i dobar pravnik, ipak si dogurao do županijskog suda, tko zna možda jednom i togu obučeš pa dobiješ priliku postupati u duhu Zakona o sudovima i Zakona o parničnom postupku. Zato mi nemoj uzeti za zlo što ti se obraćam s ti, ali ja ti govorim samo onima koje volim, a tebe volim što si znalac u svom poslu. Doduše, nisam baš siguran znaš li uopće što ti je posao.

Pravosuđe i politika su, divne li podudarnosti, jedina mjesta na kojima ne postoji odgovornost počinitelja za štetu koja nastaje trećim osobama, a radi grešaka koje imaju svoje posljedice. Zato, da bih istjerao ikakav novac od vas genijalaca, moram pričekati da me neki od vas tuži. Napominjem da vam je u tom slučaju mjesno nadležan Općinski sud u Jastrebarskom, osim ako ne delegiraju.

Sa znacima osobitog straha od pjesnika u pravosuđu,

Mihael Hribar

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Selo gori, a baba se češlja

Ovo mi je jedna od dražih narodnih, a ovog puta ću je povezati sa svojom omiljenom temom; stanjem u pravosuđu. U pravosuđu važi kao pravilo da se notorne činjenice ne trebaju dokazivati. Međutim, kada pokušaš komentirati pravosuđe, jedino to i treba dokazivati jer inače oni iz pravosuđa kažu da si nedovoljno stručan pa time i nekompetentan davati takve paušalne ocjene, da se tu radi o tendencioznim izjavama i tome slično.

Jednom prilikom mi je neki sudac Vrhovnog suda u neformalnom razgovoru rekao kako je točno da je pravosuđe loše, ali neka ja kažem što bi bilo da i takvog pravosuđa nema. Složio sam se s tezom, moram priznati, iako je pomalo nakaradna, samo iz razloga što do danas nisam smislio prijedlog toga što bi trebalo učiniti, a da bi stvar postala podnošljiva. U nekom prethodnom komentaru pokušao sam predložiti strukturiran proces selekcije i filtriranja, a da bi se jednom došlo do prihvatljivog rezultata, međutim za to treba i vremena i ljudi. Ozbiljnih ljudi. Ovako, dok se baba počešlja selo će izgorjeti. Moguće je da bi baba trebala odložiti češalj i uzeti vatrogasni šmrk, ali babi je izgleda do izgleda, a ne do gašenja.

Na ovaj moj monolog isprovocirao me događaj koji ni od koga drugog nije izazvao nikakvu reakciju, ni javnosti, ni medija, a o nadeležnima da ne govorimo. Donedavni predsjednik Vrhovnog suda zamrznuo je svoj status suca Vrhovnog suda i otišao na neko, valjda savjetničko, mjesto u albansko pravosuđe, ili možda direktno u albansku vladu. Obaviješteni krugovi kažu da šteta nije nenadoknadiva jer prozvani ionako u odrađenim mandatima predsjednika Vrhovnog suda nije bio sklon rješavanju predmeta već je radije sudjelovao na seminarima gdje se, eto, pomalo tezgarilo pa ponešto i zaradilo. Meni osobno nije baš jasna svrha iliti cilj takvih seminara, a čak mi se, onako intimno, čini da samo sudjelovanje u navedenom sa sobom nosi i neki sukob interesa. Ne vjerujem da griješim puno ako ih usporedim sa „seminarima“ farmaceutskih tvrtki koje pozovu liječnike kako bi im na nekom kruzeru predočili sve prednosti njihovog novog lijeka koji omogućuje čudesno ozdravljenje od najrazličitijih bolesti. Treba li reći da kruzeri pritom oplove krasne destinacije, a seminari su začinjeni s puno pažnje i respekta, darova i svega što umornim medicinarima obično godi. No, istine radi, pravosuđe se drži lokalnih destinacija, obično bajne Opatije, ponekad drevnog Dubrovnika, a obično se koncentrira i van sezone. Nije li bablje ljeto i najljepše, još je toplo, a nema više gužve? Kada se radi o jednodnevnim seminarima dobar je i Zagreb. Eto, gore spomenuti volio je prije svega surađivati s Ingbiroom kao organizatorom seminara, a prestao je tek kada su prokazani kao pomoćno sredstvo u aferi Planinska koja, čini mi se, još nije završena, iako su neki krumpiri već oguljeni (a gulio ih je, doslovce, bivši ministar Čobanković).

Taj isti gospodin, sudac a ne ministar, u periodu božićno-novogodišnjih pobožnosti, valjda shvativši model, odlazi u kolendare po stranim veleposlanstvima, a praznih ruku, poznato je, se nikamo ne ide pa prigodno poklanja simboličnu butelju vina s najboljim željama. Vino je iz njegove Istre, cijena nije baš uobičajna sitnica, ali ipak se ne radi o njegovom novcu. Ali radi se o njegovoj pažnji a bogami i njegovom rodi proizvođaču. Što to predsjednika Vrhovnog suda i, posljedično, Državnog izbornog povjerenstva motivira na takve lijepe božićno-novogodišnje običaje i odakle mu ideja da s te funkcije obilazi veleposlanstva teško je reći.

Možda je brojnim aktivnostima pridodao i onu komercijalista kakve istarske vinarije, a dalo bi se zaključiti i da se posebno isprsio u albanskom veleposlanstvu. Čašicu po čašicu pa eto i poslića.

No, da dođemo do poante, a da ne bi ispalo da se češem tamo gdje me ne svrbi, na jednom takvom seminaru u Opatiji, koji je organizirao Ingbiro, financirao  Hrvatski ured za osiguranje, a inicirala  sva osiguravajuća društva kojima je bilo dojadilo plaćati  visoke iznose na ime nematerijalne štete pa su si dala u zadatak naći model kako pravosuđu sugerirati kako da sudi u okvirima u kojima bi njima bilo zgodno platiti.

Dakle na istom mjestu, u ubavom primorju, nalaze se spomenuti predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik Građanskog odjela Vrhovnog suda, suci općinskih sudova, suci županijskih sudova (ne svi ali dovoljan broj), osiguravatelji, pa predstavnici Hrvatski ured za osiguranje, pa nekoliko odvjetničkih ureda, ukratko skup ljudi koji ni u kom drugom slučaju ne bi bili viđeni u istoj prostoriji, a ne bi to ni smjeli biti, svi sa svetim zadatkom da nemoguće učine mogućim.

Predigra,  jer ipak se radi o ozbiljnim stvarima, odigrava se u prostorima Ingbiroa, tamo se skupljaju vještaci medicinske struke da bi stvorili znanstvenu podlogu u obliku tablica invaliditeta, koje će postati uporište sudovima, a da bi sudovi dobili grafički prikaz što s čim trebaju pomnožiti da bi  osiguravateljima umnožak odgovarao. Koordinacijski sastanak učesnika odvija se netom prije seminara u jednom uglednom restoranu, dodouše bez kamera, ali učesnici su poznati. Jer, još od pročerdanih dana moje mladosti sve što je poznato konobarima poznato je i meni. Usput se pokušava „riješiti“ još jedan predmet pa akter dolazi po pozivu u isti restoran, no to je posebna priča koja je već dobila pravosudni epilog. Taj spis nisam pročitao, ali daleko od toga da me ne bi zanimao.

Tamo dolaze, dakle u Ingbiro, i neki pravosudni dužnosnici, ali samo radi koordinacije, ne daj bože da bi oni bili u što upetljani. Seminar počinje, čini mi se, uvodnim izlaganjem predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda koje bih i osobno potpisao da me ne muči to što mi se čini da on tamo nije trebao niti biti, a kamo li izlagati.  Mišljenja sam, naime, da bi se to trebalo rješavati na općoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda.

Da upotpunim priču anegdotom, podatke o tome tko je dolazio i što se radilo u Ingbirou dobih od njihove zaposlenice koja, eto, nije znala s kim razgovara pa je pa je radi te sitne naznake zaboravnosti valjda zaključeno kako postaje prestara za odgovoran posao koji obavlja te je smjesta udaljena u bespuća penzije.

No rezultat  prethodno navedenog je čista računica koja izgleda ovako: ide cura preko sela 15% nevesela (odnosno utvrdi se postotak smanjenja životne aktivnosti) pa se to pomnoži s određenim iznosom i dobije cifra. Zatim, boljelo te tri dana jako, što se množi opet s nekim iznosom, pa pet dana srednje, to se već množi s manjom cifrom, pa te i danas povremeno kod promjene vremena zaboli, i na to se stavi neki sitan iznos, pa imas ožiljak ili ožiljke vidljive svima i svakodnevno ili samo na plaži pa se dobije opet neki umnožak. Na kraju ti je bila potrebna tuđa njega i pomoć 5 dana u punom obimu, a kasnije 30 dana povremeno, samo za neke poslove, pa eto i treće cifre. Kad to sve lijepo izmnožite i zbrojite dobit ćete presudu temeljenu na tzv. Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda.

Tako je moj posao, kao i posao suca, izgubio svaku privlačnost, a stradanje žrtava prometnih nesreća je, složit ćemo se, ionako uzaludno i dodjeljivanje adekvatne naknade koja bi svakoj od njih naosob mogla kompenzirati barem dio izgubljene kvalitete života nije tema kojom bi se trebala zamarati javnost, ni odvjetnici, ni suci… Ma nitko. Sve će to već riješiti osiguravatelji po svog nahođenju, u mirnoj koegzistenciji s pravosuđem.

O svemu smo tome već pisali, ali hajde da se ne češljamo dok selo gori.

 Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail