Ako se prometna nesreća nije dogodila na javnoprometnoj površini, obvezno osiguranje nije dužno pokriti štetu trećim osobama

Teška prometna nesreća u kojoj je na privatnom terenu oko skladišta jednog trgovačkog centra smrtno stradao pješak kojega je, prilikom vožnje unatrag, pregazilo teretno vozilo, dobar je primjer na kojem našim članovima možemo pojasniti razliku javnoprometne površine i privatnog zemljišta, te dodatno naglasiti kako osnovna osiguranja ne pokrivaju štetu učinjenu trećim osobama van javnoprometnih površina. Primjerice, takve su brojne ceste i putovi na privatnim zemljištima, polja i slična mjesta po kojima se često prometuje traktorima ili upitno ispravnim automobilima…

Pozadina događaja i sudski postupak

Na parkiralištu odmah iza skladišta jednog velikog trgovačkog centra, kamion je, vozeći unatrag, srušio, pregazio i, nažalost, smrtno ozlijedio pješaka. Na licu mjesta poginuo je pješak koji je imao velik broj braće i sestara, što je ovu neobičnu prometnu nesreću činilo jednom od najstrašnijih koje su se u nas dogodile te godine. Neobično je bilo što je istraga utvrdila da se pješak prije naleta teretnog vozila nalazio u vrlo niskom ili čak ležećem položaju, što je bilo neobično.

S pravnog aspekta tako slučaj nije bio posve jednostavan, jer je bilo nemoguće utvrditi točne okolnosti nesreće: vozač je tvrdio kako, vozeći unatrag, nije nikako mogao vidjet pješaka unatoč stalnom korištenju retrovizora, kao i da prilikom provjere prije početka vožnje unatrag pješak također nije bio na tom mjestu. I nakon izjava svjedoka, okolnosti nesreće nisu bile nimalo jasnije jer je bilo nemoguće utvrditi je li se pješak kretao ili stajao iza kamiona, kako se u trenutku naleta stradali uopće našao u ležećem položaju te je li ga u toj poziciji vozač ikako mogao vidjeti.

Cijeli je sudski postupak stoga sveden na jednu osnovnu činjenicu: budući da je štetni događaj – u ovom slučaju nažalost smrt pješaka – posljedica opasne stvari (motornog vozila u pokretu), za štetu je odgovornim proglašen tuženik, tj. vozač vozila, čije je osnovno osiguranje, prema presudi, bilo dužno nadoknaditi štetu.

Naš komentar slučaja

Dva su dodatna zanimljiva segmenta ovog slučaja zbog kojih smo ga odlučili izdvojiti i prikazati našim članovima. Za početak, ova se teška prometna nesreća dogodila na parkiralištu iza skladišta trgovačkog centra no ono nije javnoprometna površina – upravo je ova distinkcija ključna jer osnovno osiguranje pokriva štetu učinjenu trećim stranama samo na javnoprometnim površinama – sud može odbiti tužbene zahtjeve prema osiguravatelju zbog ove činjenice da se nesreća nije dogodila na javnoprometnoj površini!

U ovom konkretnom slučaju to, primjerice, znači kako su se i odvjetnici tuženika (a to je bilo osiguravajuće društvo!) mogli pozvati na tu činjenicu, te bi tužitelji (obitelj preminulog pješaka) za naknadu štete potom morali pokrenuti postupak protiv trgovačkog centra ili vlasnika kamiona, tj. prijevozničke tvrtke. S druge strane, sud je također trebao utvrditi je li ulazak u skladište javnoprometna površina, odnosno je li se stradali pješak ondje uopće smio nalaziti i pješačiti, pa ukoliko to nije javnoprometna površina mogao je odbiti cjelokupni tužbeni zahtjev temeljem već spomenutog pravila.

Stvarnih primjena ovoga pravila ima i u mnogim drugim situacijama: na primjer, spora vožnja traktora, često s neodgovarajućom signalizacijom, nerijetko može predstavljati rizik na lokalnim cestama, no na njima će svu eventualnu štetu od prometne nesreće pokriti osnovno osiguranje traktora. Sudionici u prometu trebali bi, međutim, imati na umu da ih osnovno osiguranje ne pokriva kada se nađu izvan javnoprometne površine, primjerice na privatnom putu kroz polje. Na primjer, prevrne li se traktor na njivi u kojemu ste bili suputnik i zbog toga pretrpite ozljede, ta nematerijalna šteta nije pokrivena osnovnim osiguranjem.

Drugi zanimljivi aspekt ovog slučaja vezan je uz naknadu štete na koju su imala pravo braća i sestre poginulog pješaka, a kojih je u ovom slučaju bilo mnogo (radilo se o čak sedmero braće i sestara) te je stoga i tužitelja u procesu bilo više (na naknadu štete u ovakvim situacijama imaju pravo djeca stradalih osoba, braće i sestre, kao i njegovi roditelji).

Prilikom takvih zahtjeva, sud u obzir uzima povezanost oštećene osobe, u ovom slučaju stradalog brata, s ostalom bližom obitelji. Povezanost je izuzetno važna i obično je ključno dokazati neraskidive životne veze poput života u istom domaćinstvu, dok odrasla djeca koja, primjerice, žive na drugoj lokaciji, u drugom gradu ili još dalje od stradalog roditelja ili pak braća koja su se davno raselila po drugim gradovima ili svijetu neće na sudu moći dokazati istu razinu povezanosti i ostvariti jednaku visinu naknade štete.

Tu činjenicu da se obično sudi tako, ovisno o mjestu života i da se to smatra glavnim kriterijem povezanosti, smatramo apsurdnom, jer fizička prisutnost uz roditelja nije dokaz povezanosti, a često se – poput ovog slučaja – može dogoditi i da se članovi obitelji odsele iz obiteljske kuće između trenutka u kojem se dogodila prometna nesreća i trenutka konačne presude što, kako znamo, u Hrvatskoj može trajati i značajan broj godina. Radi se o još jednoj nelogičnosti u sudskoj praksi koje svi mogući tužitelji, nažalost, također moraju biti svjesni kada pokreću postupak i kada očekuju naknadu nematerijalne štete zbog stradalog roditelja, brata ili sestre ili pak djeteta.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail
0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *